ʺNema većeg grijeha nego zadirati u crkve, džamije, sinagogeʺ
Monsignor- film o Josipu Devčiću
(FOTO: sbplus.hr)
Samo dan nakon premijere u Zagrebu, publika s požeškog područja, imala je priliku pogledati dokumentarni film „Monsignor - Priča o Josipu Devčiću", redatelja Jakova Sedlara. Brojnim gledateljima film je prikazan na platnu postavljenom ispred glavnog oltara u prekrasnoj stražemanskoj crkvi koja je, baš poput glavnog aktera, kroz vrijeme proživjela štošta.
Priča je to o nekadašnjem župniku u Stražemanu, Josipu Devčiću, kojega su 1981. godine komunističke vlasti osudile na zatvorsku kaznu zbog toga što je kipar Ante Starčević na mozaiku u obnovljenoj stražemanskoj crkvi, uz svjetovne vladare, prikazao likove kardinala Alojzija Stepinca iIvana Merza.
Osim zatvorske kazne, presuda je uključila i 'lažno uništenje Stepinca i Merza' na mozaiku. U filmu govori i kipar Marijan Sušac kojemu je naređeno da mozaik uništi, ali je on uspio prevariti vlasti, rekavši im kako nema potrebe fizički razbiti mozaik, nego ga je dovoljno prekriti i premazati specijalnom bojom. No, činjenica da se radilo o običnoj boji za bicikle, spasila je mozaike koje su posjetitelji i jučer mogli vidjeti. Naime, 1991. godine lažni premaz koji je mozaike očuvao, a ne uništio, izbrisan je te su oni ponovno zasjali u punoj ljepoti. O događanjima tih godina, više je moguće pročitati OVDJE.
Jučer prikazani film sadrži i nikada viđene snimke svečanosti posvete crkve od strane kardinala Franje Šepera kojemu je to ujedno bilo i zadnje javno pojavljivanje, a obnova voćinske crkve, spomenika nulte kategorije koji je preživio Turke, ali ne i Domovinski rat u kojemu je do temelja srušen, također zauzima značajan dio filma. I u toj je obnovi glavni junak Josip Devčić. Zaslužan za to što je film ugledao svjetlo dana je Zdravko Ronko, nekadašnji požeški gradonačelnik koji je i sudjelovao u obnovi crkve, a sada i u snimanju filma.
- Morao se sanirati barbarski čin učinjen prema crkvi koja je omiljeno svetište Požežana. Nije u pitanju samo Voćin - 1. svibnja 1941. godine, u Požegi je zapaljena sinagoga koja je 1947. dokrajčena i devastirano je židovsko groblje; 20.studenog 1991. godine, zapaljena je pravoslavna crkva, kao i parohijski dom; 13. prosinca 1991. godine raznesena je katolička crkva u Voćinu. Nije li ljudski nastojati to popraviti? Nema većeg grijeha nego zadirati u crkve, džamije, sinagoge, hramove,... bogomolje koje su sveta mjesta. Brabarima ne smijemo dozvoliti da uživaju u svom zločinu i obnova je jedan od načina za to. - kazao je, između ostalog, Zdravko Ronko u dokumentarnom filmu.
Požeški biskup, Antun Škovrčević, velečasnog Devčića imenovao je prvim generalnim vikarom Požeške biskupije. Josip Devčić, umirovljeničke dane provodi u Stražemanu, uz „crkvu koje se još nije nagledao" - kako govori u filmu.
- Mogli bismo o tome vremenu reći toliko detalja, ovo je samo mali isječak. Upoznavao sam umjetnike u Zagrebu s kojima sam dogovarao koje će slike krasiti crkvu. Vama župljanima želim reći kako uistinu moramo svi skupa biti ponosni... nije bilo jednostavno tada odvajati svake godine svoj dar koji nije bio tako malen, nije to nikad bilo od viška nego od ljubavi prema Bogu i crkvi. Možemo biti ponosni i sretni. Bog će prepoznati sve lijepo što smo činili u svom životu. Kako pjevamo uskrsnu pjesmu „Ostani gospodine s nama jer večer je"... tako je i ovaj dan na izmaku. Ostani, Gospodine, da te prepoznamo u lomljenju kruha i braći ljudima. Uvijek možemo napraviti dobro, lijepo i plemenito u životu, uvijek možemo graditi nešto. - kazao je Josip Devčić, glavni akter ovog dokumentarnog filma, pročitavši za kraj pjesmu „Slap", Dobriše Cesarića i poslavši poruku kako „svi možemo biti ta jedna mala kap i stvarati veličanstveni Cesarićev slap, da ostvarimo ono što Bog želi s nama jer je sve u božjem planu, po božjoj providnosti, nedokučivi su putevi Gospodnji".
Glavni motiv i za ovaj film bilo je zapisivanje onoga što treba biti zapamćeno i sačuvano za buduće generacije.
- Rekao sam da neću govoriti, opirao sam se, a iza Joze je i teško govoriti jer nitko to ne može kao on. Osjetio sam da je zadnji trenutak da napravimo svjedočanstvo jer vrijeme protiče. Za koju godinu nas više nema, a ono što nije zapisano, toga kao da i nema. Prikupljao sam dokumentaciju, istraživao, od podruma do tavana, od privatnih do državnih arhiva. Najviše materijala koji sam prikupio mogu zahvaliti Vladimiru Šeksu, a da on nije ni znao da mi je pomogao. Naime, on je bio nekadašnja alfa i omega pravosuđa pa su mnogi zapisi završili upravo kod njega, odnosno, u institucijama u kojima je radio. Tijekom obavljanja gradonačelničke dužnosti, kao i funkcije župana, godila mi je Jozina prisutnost i tamo gdje on nije imao nikakvih obveza. Godila mi je njegova iskrena i britka kritika, to je ono što me poticalo na promjene, ali i na učvršćivanje vlastitih stavova. - obratio se po završetku filma publici u Stražemanu saborski zastupnik Zdravko Ronko.
Nakon ovog prikupljenog materijala i snimljene trajne uspomene na herojstvo jednog svećenika, Crkva u Hrvata zasigurno ima na čemu zahvaliti Zdravku Ronku. Možda će o njegovim nastojanjima da oživi i sačuva povijest također biti napisana i snimljena trajna djela.
izvor: www.sbplus.hr
