Beogradski nadbiskup i svećenici posjetili Požešku biskupiju
16.5.2024. | 12:38
Požeška biskupija
Pregleda: 1792
BEOGRADSKI NADBISKUP I SVEĆENICI POSJETILI POŽEŠKU BISKUPIJU
(FOTO: Požeška biskupija)
Dvadesetak svećenika i djelatnika Beogradske nadbiskupije predvođeni nadbiskupom Lászlóm Németom posjetili su 15. svibnja 2024. Požegu, prigodom sedamdesete godišnjice smrti prvog beogradskog nadbiskupa Ivana Rafaela Rodića, rodom iz Nurkovca nedaleko Požege i stote obljetnice osnutka Beogradske nadbiskupije. Program je započeo euharistijskim slavljem u požeškoj crkvi sv. Lovre, koje je u zajedništvu s domaćim biskupom Antunom Škvorčevićem predvodio nadbiskup Német. Nadbiskup je u uvodu kazao kako ovaj posjet nije turističkog značenja, nego hodočašće, kojim se žele upoznati s rodnim krajem nadbiskupa Rodića. Spomenuo je kako je nadbiskup Rodić postavio temelje Beogradske nadbiskupije, među ostalim kada je osnovao dekanate i župe u Nadbiskupiji, a koji postoje i danas te mu na ovaj način žele zahvaliti za sve što je učinio.
Biskup Antun je u homiliji podsjetio da se nalazimo u liturgijskom vremenu između svetkovine Gospodina Uzašašća na nebo i svetkovine Pedesetnice, istaknuvši da su sveta čitanja koja naviještamo u liturgijskim slavljima „puna“ ne samo sadržaja nego i snage Duha Svetoga, te ona ne žele doprijeti samo do naših ušiju nego prodrijeti u naša svećenička srca. Izrazio je uvjerenje da su već otvorili sve prostore svoga srca i dopustili bogoduhoj Božjoj riječi da ih iznutra zahvati. Kazao je da sv. Pavao u naviještenom prvom čitanju iz Djela apostolskih nastupa pred nas u emotivnom trenutku svoga oproštaja od zajednice vjernikâ u Efezu te polaže svojevrsni račun o svemu onome što je među njima učinio i kako se ponašao. Biskup je upozorio na Apostolovu tvrdnju kako se on u svom djelovanju ravnao po Isusovoj riječi da je „blaženije davati nego primati“. Premda te riječi nisu zabilježene u Evanđelju, s pravom možemo ustvrditi da je Isus cijelim svojim životom zapravo naviještao i živio istinu koju te riječi izriču, kazao je biskup. On je cijelim svojim bićem i poslanjem, te konačno svojom mukom i smrću na križu posvjedočio da je sebe dao za nas, kako će sv. Pavao to na drugom mjestu jezgrovito zapisati, podsjetio je biskup. Dodao je da se Pavlovu egzistenciju može pravo razumjeti jedino polazeći od njegove „zaraženosti“ modelom kojim je Isus Krist živio, položivši sebe za nas. Naglasio je kako je taj Isusov „za nas“ nepotrošiv, jer je utemeljen u ljubavi koju Otac živi prema Sinu, Sin prema Ocu u snazi Duha Svetoga. Biskup je ustvrdio da se u osobi sv. Pavla na sasvim poseban način očitovala moć prisutna u trima Božanskim Osobama.
Primjenjujući taj govor na život svećenikâ, pozvao je sudionike slavlja da si postave izazovno pitanje: koliko je njihovo svećeništvo cjelovita založenost za Boga, za Isusa Krista i za naviještanje njegove Radosne vijesti, ili je možda u njima prisutna određena polovičnost ili površnost zbog čega se na njima ne može pročitati ona snaga Duha Božjega koja je progovorila kroz Isusovu ljudsku nemoć, osobito na križu. U našim se nemoćima ostvaruje moć Duha, pobjeda života nad smrću, ustvrdio je biskup. Poručio je sudionicima slavlja da bi želio zajedno s njima, gledajući primjer sv. Pavla i negdašnjeg beogradskog nadbiskupa Rafaela Rodića, Isusu Kristu reći: „Ti si moje nadahnuće i moja snaga!“, te mu posvjedočiti da u svom svećeništvu ne živimo više mi, nego Isus Krist i njegova zakonitost križa, kako je za sebe govorio Apostol.
Polazeći od Isusovih riječi u evanđelju u kojima nas on podsjeća da smo svojim poslanjem ovdje na zemlji smješteni u „svijet“ – a to je u Ivanovom rječniku ona stvarnost koja je pod vlašću Zloga i zbog toga označena zlom, prolaznošću i smrtnošću kojom smo zarobljeni – ali da „nismo od svijeta“, biskup je pojasnio da je u takvom svijetu moguće biti i ostati Božji samo ako svojim odvažnim naviještanjem Isusove radosne vijest i vjerodostojnim životom u skladu s tim naviještanjem budemo ukorijenjeni u njegovu pobjedu nad smrću. Drugim riječima, da u prolaznom svijetu naviještamo neprolaznost; da u svijetu ranjenom zlom svjedočimo Isusa Krista kao ozdravitelja od najveće smrtne rane; da u svijetu prepunom narušenih međuljudskih odnosa zbog čega se ljudi međusobno dijele, svađaju i nastupaju jedni protiv drugih, budemo u službi Božje sile koja ljude sabire i povezuje u njihovu nastojanju činiti dobro. Zamolio je Gospodina Isusa da svećenicima pomogne da ne budu ljudi koji su razbijeni u sebi samima i koji svojim djelovanjem doprinose podjelama među ljudima, nego da budu jedno kao što je on jedno u Ocu. Napomenuo je kako Isusov govor o jedinstvu s njime i međusobno najprije trebamo primijeniti na duhovni rast svakoga pojedinog od nas u Katoličkoj Crkvi, a potom na naša ekumenska nastojanja oko jedinstva kršćana.
Upozorio je na razliku između fizičkog jedinstva među ljudima gdje se radi o brojčanom okupu određene skupine i duhovnog zajedništva utemeljenog na ljubavi. Progovorio je o jedinstvu kršćana na primjeru braka gdje muž i žena mogu fizički biti blizu živeći u zajedničkom domu ali duhovno udaljeni jedan od drugoga, radi čega fizička blizina može postati nepodnošljiva te dolazi do rastave braka kao najprikladnijeg načina da se spase od međusobne otrovanosti. Isus nije molio da budemo jedno u smislu fizičke blizine jednih prema drugima, nego po nutarnjoj duhovnoj povezanosti kojoj je ime ljubav i koja, kao što u dobrom i uspješnom braku povezuje supružnike u duboko bračno zajedništvo, treba tako međusobno povezivati i kršćane u istinsko zajedništvo ljubavi. Podsjetivši da se takvo jedinstvo među kršćanima može ostvariti jedino djelom Duha Svetoga, pozvao je sudionike slavlja da ovih dana mole Gospodina Isusa da im uvijek iznova udijeli takvog Duha. Da budu međusobno blizu jedni drugima onom milošću kojom su postali jedno kad je u svećeničkom ređenju po polaganju biskupovih ruku Duh Sveti oblikovao njihov duh, da se on u njima ne ugasi nego njegovom snagom promiču duhovno zajedništvo s drugim kršćanima, koje će naći i način da se i vidljivo očituje.
Na koncu euharistijskog slavlja nadbiskup Német je zahvalio biskupu Antunu za homiliju koju je uputio te gostoprimstvo ovdje u Požegi gdje je određeni broj godina živio i djelovao nadbiskup Rodić.
Nakon euharistijskog slavlja biskup Antun je gostima predstavio crkvu sv. Lovre i prikazao njezin povijesno-kulturni značaj te ih upoznao s osobito vrijednim srednjovjekovnim freskama. Zatim su posjetili požešku Katedralu i Riznicu, gdje su se susreli s vrijednom arhitekturom crkve sv. Terezije koju su gradili carica Marija Terezija i zagrebački biskup Franjo Thauszy, a stručnjaci je smatraju jednom od najljepših kasnobaroknih građevina na ovom području, i šire. Uslijedio je posjet Dijecezanskom muzeju gdje su se gosti upoznali sa sakralnom baštinom Požeške biskupije te zbirkom moderne i suvremene hrvatske umjetnosti XX. stoljeća.
Nakon zajedničkog objeda biskupi, svećenici i djelatnici Beogradske nadbiskupije uputili su se tragovima nadbiskupa Rodića. Posjetili su požeški franjevački samostan i župnu crkvu Duha Svetog gdje im je gvardijan fra Darko Sudarić predstavio sačuvanu arhivsku građu nadbiskupa Rodića te samostansku kroniku sa zapisima o nadbiskupovu dolasku u samostan i o njegovoj smrti. Na požeškom groblju sv. Ilije pohodili su grob nadbiskupa Rodića, gdje je nadbiskup Német predvodio molitvu za njegovu dušu i položio vijenac i svijeće. Zatim su se provezli kroz Nurkovac, rodno mjesto biskupa Rodića i u Brestovcu pohodili župnu crkvu Sv. Martina biskupa u kojoj je nadbiskup Rodić kršten. Ondje ih je dočekao domaći župnik Franjo Nemet i upoznao ih s poviješću crkve sv. Martina. Iz Matice krštenih Župe sv. Martina pročitan je zapis od 15. lipnja 1870. da je u brestovačkoj župnoj crkvi kršten Johannes (Ivan) Rodić, a u opasku zabilježeno da je primio svete sakramente, među kojima i biskupski red te naznačen dan smrti. Program boravka beogradskog nadbiskupa i svećenika u Požegi i okolici završio je posjetom pleterničkom Svetištu Gospe od Suza.
