Biskup Martinović predvodio euharistijsko slavlje prigodom obljetnice smrti fra Josipa Marcelića u Splitu
20.1.2025. | 18:31
Požeška biskupija
IZVOR: Požeška biskupija
Pregleda: 267
FOTO: Požeška biskupija
U četvrtak 16. siječnja 2025. u župnoj crkvi Svete Obitelji na splitskom Sukoišanu kojom upravljaju franjevci trećoredci iz samostana Sv. Josipa, započeli su Dani fra Josipa Marcelića prigodom sedme obljetnice njegove smrti. Završno euharistijsko slavlje u nedjelju 19. siječnja predvodio je požeški biskup Ivo Martinović. Koncelebrirali su župnik Župe Svete Obitelji fra Kristijan Kovačević i drugi svećenici, a sudjelovali su brojni vjernici spomenute Župe i grada Splita.
Na početku slavlja biskupa je pozdravio župnik fra Kristijan uputivši mu srdačnu riječ dobrodošlice. Zahvaljujući za pozdravu biskup Ivo je izrazio radost što može predvoditi ovo euharistijsko slavlje uoči sedme obljetnice smrti fra Josipa Marcelića. Podsjetio je nazočne kako plemeniti pokojnik upravo u ovoj crkvi slavio Gospodina moleći za sve potrebite. „Molio za svakoga od nas i za sve koji su tražili pomoć od Gospodina. Ovdje je ispovijedao, predvodio euharistijska klanjanja, razgovarao s ljudima i tješio ih, ovdje je liječio srca i usmjeravao zalutale na put Božji, ovdje je molio za umiruće, one koji su u bolnici, koji su patili i trpjeli. Danas mi molimo za njega i zahvaljujemo Gospodinu za dar njegova života kao i za sve ono čime je služio ljudima i proslavio Boga.“
U homiliji biskup je naglasio kako naviještena Božja riječ ima veliko značenje za našu vjeru, život i hod s Bogom. Osvrnuo se potom na prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije koji je djelovao u 8. stoljeću prije Krista naviještajući izraelskom narodu nadu u bolja vremena. Podsjetio je vjernike kako je Izaija djelovao u izazovnom vremenu kada je Jeruzalem opustošen, a narod u progonstvu. „Izaija govori o ljepoti i radosti koju će Bog ostvariti. Jasno da su te riječi teško dopirale do srca njegovih suvremenika te nije bio prihvaćen. Doživio je mučeničku smrt. Riječ Božja je uvijek takva. Ona govori, poručuje i gleda u budućnost te bi trebala biti svjetlo i snaga u našoj sadašnjosti.“ Biskup je potom primijetio kako i samo često pristupamo Božjoj riječi selektivno. „Prihvaćamo ono što nam se od nje sviđa, a ono što nam ne odgovara ostavljamo po strani jer ne odgovara našim osjećajima iliželjama. Često mislimo da je Bog u krivu, da nas ne razumije, da nam ne želi ili ne može pomoći. Tu je i ono što nam napasnik servira da ne povjerujemo u Boga ili gubimo vjeru.“
Biskup je nastavio tumačiti drugo čitanje iz Poslanice Korinćanima u kojem sv. Pavao govori o Bogu koji svimadijeli darove onako kako hoće. „Bog svakome po svojoj milosti daruje različite darove. To nam je nekada teško prihvatiti u obiteljskom i zajedničkom životu, pa se pitamo: A zašto Bog to meni nije dao? Zaboravljamo da nam je Bog možda dao neki drugi dar koji trebamo otkriti. Potrebno je prepoznati bogatstvo darova u vlastitom životu i svojoj obitelji. Darovi su bogatstvo, a mi ih koji puta doživljavamo drugačije ili kao opterećenjem.“ Biskup je primijetio kako zbog ljudske zavisti darovi često mogu uzrokovati podijele unutar obitelj i zajednice, na poslu i društvu te je potaknuo nazočne da u poniznosti i ljubavi prihvaćaju i zahvaljuju Bogu na tolikim darovima koje su primili oni i njihovi bližnji.
Zatim se osvrnuo na evanđeoski ulomak u kojem sv. Ivan opisuje Isusov dolazak na svadbu u Kani galilejskoj. „Ova svadba je prvo Isusovo javno znamenje. Marija je primijetilakako je nestalo vina mladencima koji su na početku svog zajedničkog života. I Marija i Isus nam otkrivaju kako imaju osjećaja za zaručnike. Ovo nam evanđelje želi poručiti da Bog ima osjećaja za čovjeka. Kako je važno prepoznati Božje osjećaje i njegovu osjetljivost za naš život. Danas se na razne načine želi prikazati da je Bog bez osjećaja, daleki i nedokučivi Bog. To je krivo. Bog otkriva, ne samo na svadbi u Kani, nego kroz cijelo Isusovo javno djelovanje, kako ima osjećaja za čovjeka i ne prestaje svoju osjećajnost potvrđivatiu djelima.“ Naglasio je zatim kako Marijine riječi: „Vina nemaju“ (Iv 2,3) otkrivaju ženu i majku koja posreduje uljubavi za zaručnike. „To će ostati njezina uloga do kraja, douzašašća u nebesku slavu i do današnjega dana. Marija je uvijek bila posrednica koja usmjerava na Isusa. Isus će i pod križem reći Ivanu: ʼEvo ti majkeʼ, a Mariji: ʼEvo ti sinaʼ (Iv 19,26). Ta želja uključuje sva ona majčinstva i ženstvenuuloga ljubavi koju svaka žena ima po svojim osjećajima i svojoj vjeri.“
Biskup je potom podsjetio kako je Isus na svadbi učinio prvoznamenje koje je usmjereno na slavu Božju i njegovu ljubav. Osvrnuvši se na godišnjicu smrti fra Josipa Marcelića, naglasio je kako je on bio osoba duboko uronjena u molitvu. „Sve što je fra Josip u svom životu primio, primio je i započelo je u njegovoj obitelji. U obitelji je od svojih roditelja naučio moliti. U njoj je primio temelje vjere i naučio potpuno vjerovati i ljubiti Boga. Njegov otac mu je rekao da bude vjeran svome Bogu i ako treba da s Bogom i za Boga umre. Jedino se u svjetlu vjere i njegovog molitvenog života može razumjeti fra Josipa i njegov duhovni lik koji je bio sav molitven. Njegova molitva je bila spontana i široka. On je imao jasnoću svoga pristupa prema Bogu i zato mu je svaka molitva i svaki njezin oblik bio normalan, ali uvijek duboka i velika molitva koja nije bila fraza nego molitva koja je izlazila iz dubine srca. On je uvijek molio krunicu, i križni put i klanjao se Gospodinu pred Presvetim. Molio je u šutnji i u prirodi, svugdje. Cijelim svojim bićem bio uronjen u Boga. Zato je imao snagu činiti velika djela i ljubiti ljudska srca koja su dolazila i tražila pomoć, molitvu i razgovor. Zanimljivo je zapaziti koliko je njegovo srce bilo trajno otvoreno ljudima u sakramentu svete ispovijedi. Nije se umarao u darivanju ljudima. On nije bio znanstveni karijerista, nego svećenik i fratara koji je svoje srce darovao ljudima. Danas su redovito svi opterećeni karijerom, uspjehom, željom za znanjem, za materijalnim imanjem, iskompleksirani stavovima, ponašanjima i ljudskim obzirima. On je u svemu nastojao biti jednostavan, skroman i otvoren. Otvoren prema Bogu i prema svakoj osobi. Uspio je u tome jer je gledao u Isusa Krista, u njegovu žrtvu ljubavi na križu i jer je želio da se ljubav Isusova širi i nastanjuje u životu ljudi na sve moguće načine. Nije tražio svoju slavu, nego je tražio kako da vjernike u različitim njihovim potrebama usmjeri do Isusa Krista i Marije. I zato je postao duhovna veličina i snaga. Zato je imao u sebi i ostavio trag Isusove ljubavi koji je potreban našem vremenu. Molimo Gospodina da nam fra Josip bude uzor u darivanju Bogu i ljudima. Njegova ljubav neka nas potiče kako da slijedimo Isusa Krista i da slijedeći Krista, njegovu ljubav donosima svoj braći i sestrama.“
Nakon popričesne molitve biskup Ivo se u pratnji svećenika i vjernika uputio do kipa fra Josipa Marcelića ispred župne crkve i ondje položio cvijeće uputivši Bogu molitvu za plemenitog pokojnika. Potom je župni vikar i ekonom samostana fra Josip Dolić zahvalio biskupu Ivi za dolazak i pastirsku riječ koju je uputio vjernicima. Zahvalio mu je i za podršku koju im je iskazivao i kao provincijal franjevaca trećoredaca te mu u znak zahvalnosti uručio umanjenu replikukip fra Josipa Marcelića, djelo akademskog umjetnika Josipa Bosnića. Biskup je zahvalio za dar i rekao kako se zauzimao za lik i djelo fra Josipa jer on nadilazi granice Splita i našegljudskog shvaćanja. „Njegov duh molitve, darivanja, žrtve i ljubavi prema Bogu i čovjeku je ono što je trebalo prepoznati, a potrebno je i dalje prepoznavati otkrivati. Ne govorim o znanstvenom vidu njegova djelovanja, nego uistinu kao čovjeku Božjem koji je, dok je otkrivao onostrano, zračio na sve strane Božjom prisutnošću, snagom, svjetlom i ljubavlju. U svome vremenu bio je kao najsavršeniji znak Božje ljubavi i proslave Boga. Ako mi ne prepoznajemo znakove onih koji u ime Boje nešto čine, onda nije problem u njima, nego u nama. Prepoznati veličinu drugoga je moguće samo ako se izdignemo iznad svojih ograničenja, sve oholosti i taštine. Fra Josip nije tražio sebe, nego Boga i da se Bog po njegovom životu i služenju proslavlja“, poručio je biskup i zahvalio svim sudionicima euharistijskog slavlja.
