Biskup Škvorčević blagoslovio posljednju župnu crkvu u Požeškoj biskupiji izgrađenu nakon njezina razaranja u Domovinskom ratu
15.11.2022. | 10:04
Požeška biskupija
Pregleda: 1366
FOTO: Požeška biskupija
U nedjelju, 13. studenog 2022. na Svjetski dan siromaha, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u Čagliću nedaleko Lipika slavlje blagoslova novoizgrađene župne crkve sv. Jurja Mučenika, koju su Srbi razorili u Domovinskom ratu. Dobrodošlicu biskupu Antunu uputio je domaći župnik Roko Ivanović, zahvalivši za financijsku pomoć Požeške biskupije da se ova župna crkva završi i blagoslovi u godini 25. obljetnice njezina osnutka. Pozdravljajući svećenike i nazočne vjernike, biskup je kazao kako se raduje izgrađenoj župnoj crkvi sv. Jurja, završenoj plemenitošću i ljubavlju mnogih dobrih ljudi.
Podsjetio je kako je 1991. godine mržnja razorila ovu crkvu i župnu kuću, čiju je izgradnju potaknuo tadašnji pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša, želeći u Čagliću napraviti duhovni centar pod vodstvom bosanskih franjevaca. Istaknuo je kako se prije i nakon osnutka Požeške biskupije smatralo da ovdje nije potrebno graditi župnu crkvu zbog malog broja vjernika, ali je pobijedila njihova upornost da se na razaranje, ubijanje i progon odgovori gradnjom nove crkve te i na taj način vrati dostojanstvo čaglićkim stanovnicima. Poželio im je da se u novoizgrađenom zdanju duhovno izgrađuju u onim Božjim dimenzijama koje su nam objavljene u Isusu Kristu i budu zajednica sloge, razumijevanja i mira. Potom je Jozo Zorić, koji je kao prijašnji župnik započeo s radovima na crkvi ukratko predstavio njezin projekt i tijek gradnje, uz financijsku potporu Požeške biskupije, Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije posredstvom Grada Lipika te vjernika čaglićke Župe.
U homiliji biskup Antun je ustvrdio kako su zacijelo neki od sudionika slavlja, odslušavši Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, već pomislili: “Gospodine Isuse, zar nam i ti trebaš pripovijedati o nevoljama, zlu, ratovima, progonima i ubijanjima, i svim onim stradanjima o kojima svakodnevno gledamo i slušamo na televiziji, radiju i drugim medijima?” Zapitao je na koji bismo način zapravo trebali shvatiti Isusa kad nam govori o događajima za koje iz dubine svoga bića osjećamo da nam se ne bi smjeli pogoditi? Podsjetio je da nas ove nedjelje kad po šesti put slavimo Svjetski dan siromaha papa Franjo želi upozoriti na nemoć kojoj je ime siromaštvo i osama, potičući nas da pred njom ne ostanemo ravnodušni nego poslušamo Isusa koji je rekao: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« Istaknuo je da nas Crkva ove nedjelje poziva da u siromahu, osamljenom, jadnom i bijednom čovjeku prepoznamo samoga Isusa Krista. Kazao je kako je izazovna činjenica da se Gospodin Isus nije poistovjetio s nekima koji su uzori po uspjehu i bogatstvu, s nečim što je poželjno jer je lagano, lagodno, ugodno, lijepo i uspješno, nego baš s onim što je po našim mjerilima neuspješno, sa siromašnim, osamljenim, jadnim i bijednim ljudima. Upitao je nazočne vjernike jesu li prema siromasima spremni živjeti odnos na koji nas upućuje Isus, ili bi radije željeli ostati pri svojoj ljudskoj logici, nastojeći u nju uključiti i samog Isusa.
Upozorio ih je da će završiti kao gubitnici, ukoliko ne dopuste da se u njima dogodi navedeni Isusov obrat te u ljudskoj slabosti otkriju snagu Božje ljubavi koja pobjeđuje. Podsjetio ih je kako su i sami tijekom Domovinskog rata bili svjedoci razaranja, jer je i njihova župna crkva bila žrtvom onih ljudi koji su mislili da se tim putem može nešto postići. Onaj tko je srušio župnu crkvu u Čagliću, progonio i ubijao ljude zapravo je postao vlastita žrtva jer je postao dionik progona u svom vlastitom srcu, razorenosti savjesti od koje se ne može pobjeći. Tko drugome čini zlo, taj je neprijatelj prvenstveno samome sebi, jer uništava i razara sama sebe, ustvrdio je biskup.
Ustvrdio je da najteže siromaštvo nije oskudica materijalnim dobrima koja su čovjeku potrebna za dostojni život, nego ono siromaštvo u srcu kojem je ime mržnja, sebičnost, zloća i pokvarenost. Pozvao je sudionike slavlja neka danas svoju pozornost usmjere ne samo na materijalno nego i na duhovno siromaštvo, i to tako da se, prije nego svoj pogled usmjere na druge, zapitaju nisu li možda oni sami prostor u kojemu Zli vježba svoju strategiju, kad nas primjerice, navlači da o drugima ružno mislimo i govorimo, te onda na temelju toga donosimo krive odluke, počinjemo druge mrziti, progoniti a u konačnici i ubijati, kazao je biskup. Pripomenuo je da od zla koje učinimo drugima nemamo koristi, nego samo štetu, te nam se valja osloboditi napasti da ga činimo i postanemo vlastite žrtve.
Kazao je da Crkva naviješta Isusa Krista siromašnog od štalice u Betlehemu do križa na Golgoti, jer nas je on na taj način učinio dionicima bogatstva Božje ljubavi koja pobjeđuje smrt i otvara vječnost. Biskup je spomenuo sudionicima slavlja da se danas zajedno s njima želi radovati što je Isus Krist ustanovio Crkvu da bude živi organizam njegove prisutnosti u kojoj on svoju ljubav s križa uprisutnjuje na oltaru u slavlju svete mise i drugim sredstvima spasenja. Pozvao ih je da redovitim sudjelovanjem na nedjeljnim i blagdanskim misnim slavljima u svojoj sada obnovljenoj župnoj crkvi posvjedoče kako im je žrtva Isusove pobjedničke ljubavi na oltaru potrebnija i važnija od trgovine ili bilo čega drugoga ljudskog, nemoćnog i prolaznog.
Osvrćući se na Isusov govor u današnjem evanđelju o razaranju Hrama, biskup je napomenuo da je evanđelist Luka ove Gospodinove proročke riječi zapisao nakon što su se one obistinile, jer je povijest zabilježila da su rimski vojnici po carevu nalogu 70. g. potpuno razorili Hram u Jeruzalemu, te Židovi sve do danas nemaju novog hrama. Kazao je kako je Isus nazvao hramom svoje tijelo, koje će nakon njegova razaranja u nasilnoj smrti na križu biti za tri dana obnovljeno u uskrsnuću. Podsjetivši kako su ti isti Rimljani nekoliko stoljeća kasnije gubitkom moralnih vrijednosti sami razorili svoje veliko i moćno carstvo, te okončali svoju povijest u gubitništvu, ustvrdio je kako ih je životom u skladu s evanđeoskim vrijednostima pobijedila mala skupina kršćana koju su Rimljani stoljećima progonili i bezuspješno nastojali istrijebiti a koji su bili hram Duha Svetoga u kojima je on pobjeđivao. Kazao je kako su se time obistinile Isusove proročke riječi da će njegove učenike progoniti i ubijati, ali da će oni svojom postojanošću na koncu pobijediti.
Navedene povijesne činjenice govore da su u krivu oni koji smatraju da je za čovjekovu sreću najvažnije materijalno izgraditi svijet u kojem on živi, zanemarujući pritom važnost da on bude biće izgrađeno na temelju moralnih duhovnih vrijednosti koje ga uzdižu na višu razinu postojanja, ne dopuštajući mu da potone i postane razoreno biće, ustvrdio je biskup. Primijenivši spomenuti povijesni poučak na stanje u Ukrajini, kazao je kako je netko krivo pomislio da će lako pobijediti u ratu zato što ima moćno oružje. Naime, i iskustvo našeg Domovinskog rata potvrdilo je da ono što je u konačnici pobjeđivalo nije bilo oružje, nego ljubav hrvatskih branitelja prema svojoj obitelji i domovini, spremnost žrtvovati se za drugoga. Sve ostalo je zavaravanje. Na to upozorava sv. Pavao Solunjane u današnjem drugom čitanju koji su vjerovali da je blizu drugi dolazak Kristov i kraj svijeta, te ih potiče da prestanu pričati o tome neke svoje priče i ništa ne raditi, nego se prihvate posla, te životom založenim u ljubavi jednih za druge uprisutnjuju Božju pobjedu u svijetu.
Produbljujući misao o razorenom hramu i pitajući se zašto je Gospodin Isus dopustio da tijekom Domovinskog rata neki bezdušni ljudi razore tolike crkve na području Požeške biskupije i drugdje u Hrvatskoj, ustvrdio je kako krivnju za to ne možemo olako pripisati isključivo drugima, nego da se treba prisjetiti onoga što su učinili pripadnici našega naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata kad su razorili neke crkve pripadnika drugih naroda. Kazao je da bi svako podsjećanje na rušenje crkve kao građevine u nama trebalo obnoviti svijest da je Crkva otajstvena prisutnost Krista Gospodina koji je svojim uskrsnućem pobijedio smrt i koji nas u slavljima toga otajstva u svetoj misi čini dionicima njegove pobjede nad smrću. Onaj pak koji je postao dionikom te Isusove pobjedničke ljubavi, ne može oko sebe razarati. Nije li onda razaranje oko nas svjedočanstvo razorenosti naših savjesti, i ne potiče li nas razaranje naših crkava da se zapitamo što je s nama kao hramovima Božjim, hramovima Duha Svetoga. Umjesto da se vrtimo u začaranom krugu zla, iskazujući ljutnju na one koji su nam razorili crkve, neka nam one budu znak i poziv Božji da sebe uzmemo ozbiljnije kao hram Duha Svetoga, ustvrdio je biskup.
Povezao je to s činjenicom da je znakovito što je u Požeškoj biskupiji potpuno razoreno ili teško oštećeno nekoliko crkava posvećenih Duhu Svetom: u Španovici, Đulovcu, Gornjim
Bogićevcima, Lonji. Kao da nas je Bog time želio podsjetiti na našu razorenost kao hramova Duha Svetoga, koju je potrebno obnoviti da se više ne dogode razaranja crkvenih materijalnih zdanja, istaknuo je biskup. Kazao je kako je od materijalne obnove crkava, mnogo zahtjevnija i teža obnova ljudi kao hramova Duha Svetoga koje je zlo razorilo u njihovim savjestima i opredjeljenjima, u njihovu vrijednosnom sustavu. Poručio je sudionicima slavlja kako im zidana crkva zapravo nije potrebna, ako nisu spremni u dubini svoga bića izgrađivati se u duhovnu građevinu i hram Duha Svetoga. Istaknuo je da po Isusovu tumačenju teški i zli događaji koji nas snalaze imaju upravo smisao u tome da nas Bog kroz njih poziva na obraćenje. Biskup je pozvao sudionike slavlje neka ne usvoje ničije drugo, nego Isusovo tumačenje spomenutih događaja, Naime, Isus nam i u današnjem evanđelju izričito kaže da se pred povijesnim nevoljama ne prestrašimo, niti da njima plašimo jedni druge, nego da podignemo svoje glave, jer se približilo naše spasenje.
Ovaj naš svijet nije određen za kraj, kršćanin ne očekuje “smak svijeta”, nego njegovu puninu i dovršenje onom moći kojom je Isus pobijedio zlo i smrt, ustvrdio je biskup. Kakav bi to bio Bog, koji bi svoga Sina dao za nas i spasenje svijeta, a da na koncu stvorenje izmakne iz njegovih ruku te pobijedi zlo i Zli, upitao je biskup. Ustvrdio je da je ljubav jača od zla i mržnje, da je pobjeda života u Isusu Kristu jača od smrti. Poželio je sudionicima slavlja neka ih današnja svečanost blagoslova njihove crkve potakne te svojim životom budu bliži Isusu Kristu, i da se izgrađuju snagom prisutnosti njegova Duha. Zamolio je sv. Jurja mučenika da se za njih zauzima i pomogne im da tako bude.
Na koncu slavlja biskup je zahvalio čaglićkim žiteljima što su tijekom rata i nakon njega nastojali u progonu i razaranju živjeti dostojanstvo čovjeka i vjernika. Potaknuo ih je neka im nova župna crkva bude snažan znak Božje prisutnosti među njima i da na njezinu oltaru slave Isusovo otajstvo, snagom kojega će živjeti svoju opredijeljenost za dobrotu, plemenitost i ljubav. Zahvaljujući prijašnjem župniku Zoriću što je imao hrabrosti započeti gradnju ove crkve i sadašnjem župniku Ivanoviću što ju je nastojao dovršiti, biskup je istaknuo kako crkva još nije mogla biti posvećena jer nema sve potrebne uvjete, ali se nada da će se i to u skoro vrijeme ostvariti kako bi ona bila uspostavljena u svoje puno dostojanstvo. Nakon euharistijskog slavlja biskup je prigodom Svjetskog dana siromaha posjetio jednu siromašnu župljanku u Čagliću i uručio joj različite potrepština te novčanu pomoć Požeške biskupije.
