Branio zemlju, sad brani uspomenu – kilometar po kilometar!
FOTO: Compas.com.hr
„Sport je moja droga“, rečenica je koju Zlatko Adžijević izgovara bez imalo prenemaganja – tiho, staloženo, gotovo usput. A opet, u tih nekoliko riječi stane gotovo cijeli njegov život. Od prve lopte na odbojkaškom terenu, preko rovova oko Dubrovnika, pa sve do bespoštednih biciklističkih dionica koje danas – u svojoj 61. godini – vozi s više žara nego što ga mnogi dvostruko mlađi imaju u rezervi.
Rođen 1964. godine u Filipovcu pod Taborom, Adžijević je još kao mladić sportu dao sve – i mnogo više od toga. Prije rata, nosio je dres legendarnih odbojkaša Pakrac-Papuka s kojima je stigao do tadašnje 1. B lige, a nakon rata se ponovno vratio na teren, ovaj put s Daruvarom u prvoligaškom društvu novonastale hrvatske lige. Igračku karijeru zaključio je s 35 godina – ne zato što je nestalo volje, već zato što je tijelo, izmučeno ranama i vremenom, počelo slati drugačije signale.
Nakon odbojke nije mirovao. Rekreativno se okrenuo streetballu i godinama s prijateljima nastupao za kultnu lipičku ekipu „Rekovalescenti“. Uz bok pokojnom Borisu Podunavcu, Tomislavu Pleši, Goranu Niklesu i ostalima Zlatko je igrao s istom strašću kojom je skakao za loptom u odbojci, a u natjecanju u tricama, u profesionalnom dijelu lipičkog turnira, dvaput je odnio pobjedu – još jedan dokaz da mu refleksi i preciznost ne blijede s godinama…
Rat, rana i bicikl kao terapija
Godine 1992., tijekom borbi kod Dubrovnika, kao pripadnik 1. gardijske brigade „Tigrovi“, ranjen je u koljeno. Geler, koji je po njegovom zglobu „šetao“ čak 21 godinu, doslovno mu je izmijenio život – ali ga nije zaustavio. Preporuke liječnika bile su jasne: zaboraviti skakanje, trčanje, sve nagle pokrete. No Zlatko, naviknut živjeti kroz pokret, nije mogao prihvatiti mirovanje kao sudbinu. Bicikl je isprva bio terapija, ali se ubrzo pretvorio u nešto puno više.
„Kad vozim, koljeno ne osjećam, jer tad rade sasvim drugi mišići“, pojašnjava. S vremenom, vožnje su postale duže, smislenije, i sve češće povezane s misijom – počeo je sudjelovati u humanitarnim i komemorativnim maratonima, odajući počast poginulim suborcima, braniteljima, prijateljima. Pedaliranje je tako postalo čin zahvalnosti i sjećanja, a svaki kilometar simbol čvrstine duha.
Blaž Skender – prijatelj i glavni „krivac“ za pedale
Ulazak u svijet ozbiljnijeg biciklizma duguje prijatelju Lipičaninu Blažu Skenderu, koji ga je, kako sam kaže, „zadojio ljubavlju prema kilometrima“. Prve ture odradili su skromno – na običnom brdskom biciklu, bez specijalne opreme, ali s istom dozom odlučnosti koju ni najmoderniji karbonski okvir ne može kupiti.
Upravo zahvaljujući Blažu i njihovim zajedničkim vožnjama, Zlatko se postupno počeo pripremati za ono što će mu kasnije donijeti poseban status u biciklističkoj zajednici – ultramaratone.
Breveti, Lourdes i „trideset Omanovaca“
Adžijević danas vozi tri vrste maratona: komemorativne, humanitarne i one najzahtjevnije – brevete. Breveti su vožnje pod međunarodnom biciklističkom regulativom, s preciznim pravilima i strogo određenim dionicama. Da bi se osvojio status super-maratonca, potrebno je u jednoj godini završiti četiri vožnje: na 200, 300, 400 i 600 kilometara. Zlatko je to učinio – tri godine zaredom.
Poseban trenutak, prepričava, dogodio se prošle godine kada je, zajedno s još petoricom ratnih veterana i dvije mlade žene – među kojima, kaže, i službeno najspremnija hrvatska vojnikinja – biciklima krenuo iz Zagreba prema francuskom Lourdesu na međunarodno vojno hodočašće. Koliko god je put dug 1700 kilometara bio vrlo zahtjevan fizički izazov, toliko je bio i spoj vojne prošlosti, osobne duhovnosti, ali i čiste sportske predanosti.
A kad se činilo da teže ne može – stigao je projekt zvan „4C“ – ultramaraton kroz četiri najudaljenija kuta Hrvatske, ukupne dužine 1452 kilometra, uz čak 15 tisuća metara visinske razlike. „To vam je kao da se trideset puta popnete na Omanovac, i još pređete 1200 kilometara po ravnom“, uspoređuje Zlatko, i dodaje da je bio najstariji sudionik među njih samo petnaest te jedan od samo osam vozača koji su utrku završili.
Kad ti priđe Ivica Kostelić…
Biciklistička priča Zlatka Adžijevića ima svoju geografsku točku nulte pozicije, a to je – Lipik. Upravo ovdje je vozio svoj prvi brevet, prije devet godina. Danas, s preko pedeset odvoženih iza sebe, i dalje mu je lipički najdraži. „To je prekrasna promidžba za mala mjesta. Ljudi dođu, vide, dožive, i ponesu odavde samo lijepe uspomene“, kaže.
Godine 2022., ispred lipičkog Malog Caffea, doživio je trenutak koji ni sam ne zna kako objasniti. Uoči starta, prišao mu je Ivica Kostelić, predstavio se i rekao: „Meni je iznimna čast voziti s vama.“ Zatražio je zajedničku fotografiju. „Danas se pitam – je li ga impresionirala moja majica Tigrova, moje godine ili broj kilometara? Što god da je bilo, godilo je“, iskreno priznaje.
Premda od 1987. živi u Zagrebu, gdje je sa suprugom Vesnom – s kojom je u sretnom braku već četrdeset godina – odgojio dvojicu sinova, Arona i Alesandra, Zlatkove misli i korijeni nikada nisu napustili pakračko-lipički kraj. Filipovac posjećuje redovito, povezan s ljudima i sjećanjima.
I dok se u biciklističkim krugovima njegovo ime spominje s poštovanjem, na domaćem terenu – bilo da je riječ o Lipiku, Pakracu ili Filipovcu – Zlatka se doživljava kao ono što doista jest: čovjek čvrstih korijena, čiste savjesti i ogromnog sportskog srca koje, ni nakon svega što je prošao, nije prestalo kucati – i pedalirati.
