Branko Mihalj definitivno spada među četiri najbolja vinara u Kutjevu
Branko Mihalj
(FOTO: plavakamenica.hr)
Prošle srijede oko četiri popodne sjedili smo u vrtu vikendice usred Mihaljeva vinograda, s pogledom na Krauthakerovu kuću. Razgovarali smo više o politici nego o vinima.
Doktor Branko Mihalj, 67-godišnji kutjevački stomatolog i vinar garažist, sjećao se svog angažmana u HSS-u tijekom devedesetih godina.
Sjećanja na pokojne političare i zanimljive opaske o Hrvatskoj bratskoj zajednici prekidali su česti topovski udari. “Tako plašimo ptice” objasnio nam je Mihalj, “Moramo, jer je jučer nad vinogradima valjda bilo desetak tisuća čvoraka. Ovo divno vedro nebo posve se zacrnilo od ptica.”
Prije posjeta vinogradu s kojeg se vidi cijelo Kutjevo i u kojem se, među ostalim, nalazi i parsto loza jako slatkog traminca od kojeg će se možda napraviti ledeno vino (ono iz 2011. prilično je fantastično) u Mihaljevoj obiteljskoj kući, gdje su mu smješteni podrum, kušaonica i skladište, probali smo petnaestak vina ovog posve neobičnog i iznimno vrijednog vinara.
Branko Mihalj posjeduje malo više do pet hektara vinograda, s kojih proizvodi oko deset tisuća buteljki graševine i ponešto cabernet sauvignona i merlota. Traminca ima premalo da bi ga se uopće spominjalo u komercijalnom kontekstu.
Prinosi su mali, osobito za hrvatske kriterije, berbe počinju kasnije nego drugdje, a bijela vina odležavaju deset do dvanaest mjeseci prije buteljiranja, pa se tako dio graševine iz 2017. godine spremao na punjenje tek prošle subote, 13. listopada. Takve su prakse u Slavoniji danas nažalost jedinstvene.
Mihalj, nadalje, ne puni velike formate. Nema onih groznih boca od litre, kao što nema ni raznih plastičnih demižonki od tri ili pet litara. Sve što vrijedi izaći na tržište pod njegovim imenom, puni se u buteljke.
Branko Mihalj definitivno spada među one rijetke čuvare imidža graševine kao vrhunskog vina. 
U današnjoj klasifikaciji kutjevačkih vinara, Mihalj se sigurno ubraja među prvu četvoricu.
Vlado Krauthaker je klasik hrvatskog vinarstva, Galić se spremna postati moderni klasik i vodeći inovator u Kutjevu, za što je uostalom kupio i najmoderniju vinariju u Hrvatskoj, Ivan Enjingi je naprosto Ivan Enjingi, dok je Branko Mihalj butikni garažist, čija se vina stilski dramatično razlikuju od svih drugih kutjevačkih vina.
U što smo se uvjerili na prilično impresivnom tastingu. Premda smo je probali među zadnjima, prvo ćemo spomenuti graševinu iz 2008. godine.
Ovo vino, koje je svojedobno osvojilo sve moguće domaće nagrade, danas ima tek nešto zlatniju boju od mladih graševina, nimalo prašine na mirisu, lijepe, zrele jake voćne arome dunje i kruške zaokružene s tek ponešto tercijarnih, začinskih elemenata i još jako puno voća na okusu.
Tekstura je uljasta, posve zaokružena, a u vinu se osjeti doista neobično puno svježine za desetgodišnju suhu graševinu.
Ovo vino nije ostarjelo, nego dozrijeva u maniri jako dobrih burgundijskih chardonnaya.
Od starijih Mihaljevih bijelih vina, odličan su dojam ostavile još bogata i višeslojna, na nosu iznimno kompleksna graševina iz 2013. godine, kao i graševina iz 2014, berbe koju su svi označili lošom.
Kišna 2014. bila je, međutim, dobra za botritis, pa je Mihalj u završni cuvee stavio pet posto grožđa zahvaćenog botritisom, što je pojačalo tijelo i stvorilo dosta egzotični bouquet.
Riječ je, u svakom slučaju, o najboljoj graševini iz 2014. godine koju smo uopće probali.
Mlada berba 2017. u suhoj, visokoalkoholnoj varijanti (preko 14 posto) zapravo je svježa i aromatična, s puno granny smith jabuka, divljih krušaka i kamilice u bouquetu, dok je polusuha 2017. prilično spektakularna, zato što se u njoj iz gutljaja u gutljaj, iz mirisa u miris otvaraju i izmjenjuju slojevi bogatog, superzrelog voća.
Radi se o vinu koje bi trebali držati valjda svi azijski restorani u Hrvatskoj, jer ne možemo zamisliti niti jednoj domaće vino, koje bi se efektnije slagalo s curryem, gyozama, kung baom ili rakovima u nekom ljutom umaku.
Sve bolje Mihaljeve graševine definitivno vrijede više od 90 bodova. No, osim sjajnih graševina, Branko Mihalj proizvodi i jedan od autoritativnijih hrvatskih cabernet sauvignona.
Cabernet se u Mihaljevim vinogradima bere prilično kasno. Tijekom našeg posjeta Kutjevu, još je bio na lozi. Usprkos visokim šećerima koje grožđe postiže, Mihaljev cabernet nije nimalo džemast. Dapače, vino iz 2015. s više od 14 posto alkohola, ugodno je svježe i pije se sasvim lako, neovisno od moćne koncentracije.
Posebno je važno u Mihaljevu cabernetu svježina ne dolazi od onog, za crno vino neugodnog mirisa i okusa zelene paprike koji se često javlja u cabernetima u Hrvatskoj, Sloveniji i sjevernoj Italiji. Naprotiv, arome Mihaljevih caberneta su čiste, voćne, blizu cassisa, s ponešto umjerenih elemenata kože i dima.
Na kraju smo probali Traminac, ledenu berbu iz 2011. godine koji je, ponovimo, naprosto senzacionalan.
Vina Branka Mihalja spadaju među raritetne dragocjenosti hrvatske vinske industrije. Golema je šteta što hrvatska restoranska i hotelska industrija nisu prepoznale njihovu vrijednost.
FOTO i TEKST: www.plavakamenica.hr
