Američki san na požeški način: Od konobara iz Požege do nogometnog trenera u Texasu

Pod uzavrelim suncem Divljeg zapada, na mjestu gdje se pustinje i prerije isprepliću s beskonačnim poljima pamuka; u zemlji poznatoj po saloonima u koje tek pred suton ulaze premoreni kauboji da predahnu, jedan Požežanin živi svoj američki san.

Iako su slike teksaških kauboja i američkog Divljeg zapada već odavno ništa druga nego naše krajnje romantičarski uređene projekcije minulih vremena, u drugoj po veličini američkoj saveznoj državi Texas, Boško Katić završio je upravo zbog romantike.

-Kako je Požežanin završio u Americi? To je jako dobro pitanje. Najjednostavniji odgovor je zaljubio se. Poslije ljetne sezone na moru vratio sam se u Slavoniju i radio u kafiću u Novoj Gradišci. Tamo sam upoznao svoju sadašnju suprugu. Nakon samo par dana sam shvatio da je ona prava osoba a za mene i  zaprosio sam ju nakon 6 dana. Rekao sam obitelji da idem za Ameriku, i to je bilo to. Vjenčali smo se u Okučanima, i ja sam došao u Dallas na petak 13., 2006. godine. Što se kaže s jednom torbom I par dolara u novčaniku – opisuje Boško Katić svoj dolazak u Ameriku.

Počeci su uvijek teški, pogotovo kad se otisnete na prekooceanski put i krenete stvarati život iznova, u sasvim drugačijoj sredini i mentalitetu od onog na koji ste naviknuli.

- U prvih godinu dana bilo je jako teško uklopiti se u američki sistem života. Ovdje je sve na vrijeme i svaki dan izgleda isto. Ali, najteže mi je bilo s engleskim jezikom iako sam ga učio i pričao , non- stop sam prevodio sve s hrvatskog na engleski u glavi i to je bilo veoma teško. Kad sam dobio prvi posao u jednoj od najvećih trgovačkih lanaca ovdje pokušavao sam naučiti riječi gledajući u artikle na policama I kako se što zove. To je bio jedan od načina kako sam učio jezik brže. Nikad neću zaboraviti jednu stariju baku što me je pitala da joj pokažem gdje je daska za peglanje, pošto ja nisam znao što ona traži, ja sam je odveo na odjel gdje se prodavala boja za zidove. Jadna baka me samo gledala, a i ja nju sav izgubljen- pojašnjava Boško.

Osim što je život u Americi sa sobom donio i neka nova pravila, uloga za koju ga nitko nije mogao pripremiti bila je uloga oca u kojoj danas uživa.

- Nakon prve godine sve je bilo malo lakše, engleski je bio puno bolji i zaposlio sam se u istoj kompaniji gdje mi je supruga radila. Tu sam radio 8 godina.  Prva stvar koja  mi je pri dolasku bilo jako čudno je da ne možeš kupiti alkohol ako nemaš 21 godinu. Tako da nisam išao u kafić dok nisam napunio 21. Završio sam za konobara i radio sam u kafićima i restoranima od svoje 15 godine tako da mi je ovo bilo stvarno nešto čudno. Osim preseljenja život u Americi donio mi je i jedan od najvećih  izazova, postao sam tata u 21 godini. Od jednog mladića morao sam se uozbiljiti i postati odgovoran i  ozbiljan- govori.

Godine života u Americi učinile su da se Boško Katić potpuno asimilira u američko društvo i postane odgovoran član zajednice koju svojim radom još više obogaćuje. Texas je danas njegov drugi dom i država koja ga iznova oduševljava.

- Mislim da je Texas najbolja država u USA za život. Posla ima za sve, nebitno u kojoj struci samo ako hoćeš raditi. Ovdje su na vlasti  republikanci tako da je kod nas sve otvoreno, nema nikakvih sankcija sto se ljudskih prava tiče. Kad je sve krenulo s Covid-om, bili smo zatvoreni na početku na dva tjedna, i to je bilo to. Ne moramo nositi maske, ako se hoćeš cijepiti možeš ako nećeš ne moraš. I Texas ima najbolje beneficije sto se tiče malih biznisa, ako želiš otvoriti biznis Texas je država u kojoj imaš najbolje uvjete- pojašnjava Boško Katić.

Iz daleke se najviše vide neke sličnosti i različitosti između naših naroda pa Boško svoja zapažanja opisuje riječima- Živim u gradu Rowlett koji ima oko 65 tisuća ljudi. Udaljen sam nekih 40 kilometara od samog centra Dallasa. Razlika je ta što ti za sve poslove koje želiš obaviti potreban automobil. Odlazak u kupovinu, restoran, za sve se moraš voziti  dok u Požegi možeš sve to obaviti u hodu. Zato kažemo da su Amerikanci malo deblja nacija, sve se svodi na vožnju automobilom. Mentalitet ljudi ovdje je isto kao i kod nas. Većina ljudi je ljubazna. Naravno, ima i onih koji nisu baš toliko ljubazni- pojašnjava.

Boško Katić posljednjih osam godina radi kao nogometni trener. Posao je to u kojem uživa, i koji ga ispunjava pa ga ni ne smatra poslom- Od kada radim kao trener iskreno mogu reći da sam ostvario svoj američki san jer ovaj posao nije posao i ja uživam u treniranju i radu s djecom. Treniram za jedan od najboljih klubova u Americi što se ženskog nogometa tiče te smo mi jedini klub koji nije u MLS ligi, a igramo protiv svih MLS klubova na muškoj strani- govori.

Iako daleko od Hrvatske i Požege, spone s rodnim gradom još uvijek su neraskidive. Unatoč tome što je u Texasu zasnivao vlastitu obitelj, još uvijek mu nedostaje Požega, obitelj i prijatelji-Naravno da me često uhvati nostalgija za rodnim gradom, obitelji, prijateljima. Zadnji put sam bio kad je bilo svjetsko prvenstvo. To je bilo apsolutno jedno od najboljih posjeta rodnom gradu. Atmosfera za svaku utakmicu, gledanje i navijanje na Trgu. Pokušavam doći svake druge godine, nadam se da ću doći i ovo ljeto. Do idućeg susreta uživo svim svojim Požežanima šaljem  veliki pozdrav s dalekog zapada-poručuje Boško za kraj.