`Ajmo svi u Lihtenštajn!

Jedan požeški portal objavio je prije nekoliko dana zanimljivu, mogli bi reći, čak i pomalo apsurdnu priču o našem županu Alojzu Tomaševiću i njegovu radu "na crno" u Lihtenštajnu prije gotovo 30 godina.

Da, dobro ste pročitali, radio je "na crno" jer danas je in (moderno, trendi) tim se hvaliti i razglašavati na sva zvona kako je, danas političar na visokoj funkciji, nekad ilegalno boravio i radio u nekoj stranoj državi.

Što se tiče iskustava, posla i prijateljstava koje je stekao i navodi ih u toj priči, svaka čast i divimo se, jer očito je jako dobro radio svoj posao, čim ga se poslodavci rado sjećaju i nakon 30 godina.

No, kakvu sliku župan može stvoriti pojedinim mladim ljudima koji ovdje traže i mole za posao? Govori li on da je inozemstvo san snova i laka zarada bez imalo muke?

Čitajući tekst, normalan bi zaključio da župan gotovo poziva mlade (i sve ostale) da svoju poslovnu sreću okušaju u nekoj drugoj državi. Jer, kako i sam kaže, nakon samo sedam dana postao je šef sale a za Novogodišnju noć zaradio je 1 500 franaka (što je i dan danas vrtoglav iznos za naše prilike). Moguće da je u tim vremenima konobarski posao kojim se župan bavio tako i funkcionirao, no, s obzirom na to da mi gotovo svakodnevno primamo priče iz inozemstva (koje su sve, samo ne bajkovite kao ova), možemo zaključiti da takav sistem poslovanja više ne funkcionira.

Naši su se ljudi u Njemačku, Austriju, Švicarsku i ostale zemlje počeli masovno odseljavati tamo negdje 2008. godine kada je ova financijska kriza i počela, stoga smo imali priliku pisati, čitati i čuti mnoga iskustva stečena u stranim zemljama. Neka su mučna, teška i pomalo zastrašujuća, druga su realna i očekujuća, no, još nam nitko nije rekao, niti smo gdje čuli ili pročitali, da se za samo sedam dana u jednom hotelu može postati šef sale.

Naprotiv, čitamo kako se negdje radnici izrabljuju za minimalac, rade svaki dan, uključujući i velike državne praznike i blagdane, kući ne dolaze po šest mjeseci i godinu dana...

Nema pogovora da je ovo županovo iskustvo doista bajkovito i mnogi gastarbajteri bi mu pozavidjeli na takvoj sreći.

Je li u skladu s politikom HDZ-a, koja se trudi zadržati mlade u Hrvatskoj, promovirati ovakve priče u kojima se praktički poziva ljude na rad u inozemstvu? Što bi na ovo sve imala reći predsjednica RH Kolinda, koja se također zalaže za ostanak mladih u RH? Ne znamo jer nam se nije uspjela javiti na telefon.

Da zaključimo, dragi čitatelji, mladi u potražnji posla, znajte da medalja uvijek ima dvije strane i da nikome nije lako otići iz svoje kuće u nepoznatu zemlju s nepoznatim ljudima i još manje poznatim jezikom. A kad se i udomaćiš u toj stranoj zemlji, nađeš posao, naučiš jezik, onda shvatiš da si u toj zemlji sam, da to nije tvoj dom i da si tamo uvijek gost. Ako se jednom i odlučiš vratiti, najsigurnije bi bilo tek onda kada si ovdje osiguraš nekakvu političku funkciju jer je to očito jedini način da se u ovoj državi lijepo i dostojno živi, baš kao što je i naš župan napravio.