Anonimne poruke su mi skoro uništile brak, 2. dio

Ako ste propustili prvi dio, pročitajte ga ovdje.

Do Stjepanova dolaska popila sam dva Aspirina, no bila sam previše uzrujana da bi mi oni bili od prave pomoći.

- Hej, mislio sam da spavaš – započeo je moj suprug te večeri ulazeći u dnevnu sobu gdje sam potpuno rezignirano buljila u ugašen televizijski ekran. Nije mi promaklo da je pritom bio jako blijed. Kako se čini, ljubavnica te prilično iscrpila, pomislila sam dok je u meni sve ključalo od bijesa. Premda bih mu najradije istog trenutka sve sasula u lice, koliko god mi to bilo teško, odlučila sam pričekati još koju poruku. Željela sam biti potpuno sigurna u to da me Stjepan vara i tek onda donijeti odluku.

Narednih dana doslovno sam prestala živjeti. Živci su mi bili na rubu. Trzala sam se na svaku novu poruku, na svaki poziv, no unatoč tome nepoznati pošiljatelj se više nije javljao. Stjepan je očito opazio moju uzrujanost jer je tih dana i on postao nekako tih i zamišljen. Njegovo ponašanje pripisivala sam činjenici da je zaljubljen u drugu ženu, ali da mi nema hrabrosti to priznati.

Kako je vrijeme odmicalo, život mi se, htjela - ne htjela, ponovno počeo vraćati u kolotečinu. Prošao je tjedan, a zatim i drugi. Već sam se iznova počela uvjeravati kako su poruke koje sam primila zacijelo bile samo nečija neslana šala, kad mi je jedne nedjelje, dok je Stjepan bio s Larom na igralištu, pristigla nova.

„Dragi ti je danas kod kuće, zar ne? Pa naravno, kad mu je ljubavnica ovog vikenda na moru. Prošlu nedjelju su bili zajedno i da znaš draga moja, njih dvoje ti izgledaju poput pravih zaljubljenih golupčića. Zašto mu to dopuštaš? Stvarno si jadna“ – pisalo je u poruci od koje mi je ponovno uzlupalo srce. Čitavo tijelo mi se toliko treslo da sam morala sjesti. Ne, ovo više neće moći ovako. Ne želim više biti Stjepanova budala. Danas ću mu reći da sve znam i zatražiti razvod – odlučila sam, a niz lice su mi i protiv volje potekle suze.

Jedva sam dočekala večer da Lauru spremim u krevet. Čim je zaspala, vratila sam se u dnevnu sobu gdje je Stjepan smrtno ozbiljna lica prilično rezignirano pratio nogometnu utakmicu.

- Stjepane, moramo razgovarati – drhtavo sam započela.- Možemo li to ostaviti za sutra? Večeras nisam raspoložen – smrknuto je odgovorio i ne pogledavši me. Moram priznati da ovakav razvoj situacije nisam očekivala. Unatoč tome, nisam imala namjeru odustati.- Zašto mi nisi rekao? Volim te, no shvatila bih – nastavila sam vjerujući kako bi ovo trebalo biti lako, no prevarila sam se. Malo je nedostajalo da se ne rasplačem.

- A što sam ti to trebao reći? To da već noćima ne spavam zbog tebe? Da rintam kao najveća budala kako bi gospođa imala sve što joj je potrebno?! A zašto? Da bi me bolje mogla varati uokolo? Ako si mislila da nikad neću saznati, prevarila si se! – povikao je i uzrujano poskočio s trosjeda.

- Stjepane, o čemu pričaš? – šokirano sam upitala da bi mi već sljedećeg trenutka sve postalo jasno. – Ah, tako dakle, zahvaljujući svom kukavičluku sad ćeš sve prebaciti na mene?! Bojim se da nemaš nikakve šanse. Želim razvod! – prosiktala sam podrhtavajući od bijesa.- Haha! Razvod?! Dakle, toliko ti je stalo do njega da si spremna i razvesti se? Kao da ne znam da ste i zadnjeg dana Devetnica bili zajedno. Samo da znaš, postoji osoba koja te je vidjela. Sad mi je jasno zašto uvijek Marinu vucaraš za sobom. Služi ti kao paravan, zar ne? Ali nema veze, i ona će me već čuti – bijesno je nastavio paleći cigaretu.

- Stjepane, otkud ti to? Znaš da te nikada ne bih prevarila – slomljeno sam procijedila ništa ne shvaćajući.- Pa dobro, kad već pitaš, reći ću ti. Čini se da ti ljubavnik baš i nije vjeran jer me već danima detaljno upućuje o tome gdje ste sve bili i što ste radili iza mojih leđa. U početku sam pomislio da je sve nečija neslana šala, ali kad sam malo bolje povezao stvari i događaje, shvatio sam da bi itekako sve moglo biti istina. To tvoje pirlitanje kad nekamo ideš... Trebao sam znati kako tu nisu čista posla – nastavio je gaseći cigaretu i odmah pripalio novu, a lice mu je poprimalo sve intenzivniju crvenu boju.

- Prestani, molim te, prestani! Dobro znaš da to nije istina. I ja već nekoliko tjedana primam slične poruke.. o tebi. O tome kako si ti taj koji ima ljubavnicu dok ja rintam kod kuće. Evo, mogu ti pokazati ako mi ne vjeruješ – napokon sam izrekla ono što mi je već dugo bilo na srcu nakon čega se Stjepan zapanjeno zagledao u mene.

Nakon usporedbe i detaljne analize pristiglih poruka koje su nam poslane s istog broja, došli smo do zaključka kako je zlostavljač zacijelo netko tko nas oboje dobro poznaje.- Bojim se da sami nećemo daleko dogurati. Ako se ne varam, danas su čak i zlonamjerne poruke koje se smatraju uznemiravanjem kažnjive zakonom. Ovo što proživljavamo se definitivno ne može smatrati šalom. Netko se odlučio poigrati s našim brakom, pa i životom i red je da bude prikladno kažnjen za to. Ne preostaje nam ništa drugo već sve prijaviti policiji. U protivnom, tko zna što bi sljedeće toj budali moglo pasti na pamet – sugerirao je Stjepan.- Učinit ćemo to već ujutro – složila sam se nakon čega mi je odmah bilo lakše.

Narednog dana otišli smo u policijsku postaju i zajedno podnijeli prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Prvi korak, kako nam je savjetovao policijski službenik, bilo je prijaviti slučaj nadležnom mobilnom operateru što smo još istog dana i učinili. Drugi korak, dok se ne ustanovi eventualni počinitelj, također po savjetu policajca, bio je da promijenimo brojeve. Nakon svega nas je još pitao postoji li možda osoba na koju sumnjamo. Način na koji se za cijelog vremena obrade cerio jasno je govorio da naš problem uopće ne shvaća ozbiljno. Budući da se niti uz najbolju volju nismo mogli prisjetiti da smo se ikada ikome zamjerili, prilično mlako je obećao kako će nas redovito izvještavati o svemu te, razumije se, poduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi napokon pronašli krivca u što sam, uz dužno poštovanje, svakog sljedećeg trenutka polagala sve manje nade.

Još istog popodneva odlučila sam pozvati Marinu na kavu i ispričati joj sve što nas je snašlo.- Draga moja, mora da je bilo jako teško proživljavati sve to. Nekome očito silno smeta vaša sreća, ali neka te to ne brine. Ljudi su ti na žalost danas takvi. Zavidni, ljubomorni, zlobni... S tobom će jesti i piti, a potom ti zabiti nož u leđa. Doista strašno – zavrtjela je glavom. – Uh, nadam se samo da ne sumnjaš na mene – naglo se prisjetila uz nelagodan osmijeh.

- Štogod! Ti si mi najbolja prijateljica. Osim toga, predobra si. Jednostavno nisi sposobna za takvo što – odgovorila sam nadolijevajući nam kavu. Nisam uspjela niti ponovo sjesti, kad se s vrata začuo kreštav Katin glas.

- O, golubice, vidim pije se kavica. Nadam se da je ostalo malo i za mene. Nego, ne znam jeste li čule da će uskoro u selu biti svatovi. Ženi se Ljubin sin, cura mu je trudna. Trebala bi roditi koncem srpnja – izrecitirala je premda je nitko ništa nije pitao.- Oprosti, ali sada bih doista trebala krenuti. Nadam se da će policija brzo razriješiti slučaj – rekla je Marina pridižući se sa stolca, a zatim, shvativši da je to izrekla pred Katom, nelagodno zašutjela.

- Policija? Zar ste jutros bili u policiji? – nije mi promaklo kako se moja susjeda iz nekog razloga odjednom prilično uznemirila. Nisam imala ni najmanju namjeru s nekim poput Kate razglabati o svojim privatnim problemima pa sam samo mudro promijenila temu.- Bojim se da smo popile svu kavu. Ništa zato, skuhat ću novu.- Ne moraš radi mene. Ionako sam se sjetila da mi je rublje ostalo u mašini. Pa, idem ja, vidimo se neki drugi put – iznenadilo me kada je Kata poput furije poskočila sa stolca i izjurila napolje.

 - Jesi li vidjela ovo? Čim si spomenula policiju, odjurila je kao da je svi vragovi gone. Ne bih željela nagađati, no jesi li ikada pomislila da iza osobe koja vam šalje poruke i predstavlja se kao muškarac zapravo stoji žena? – upitala je Marina, a ja sam morala priznati da mi takvo što dosad uopće nije palo na pamet.- Misliš da bi Kata mogla biti upletena u to? – šokirano sam upitala, premda mi se prisjetivši se čestih opaski naše susjede, volje i želje da uvijek zabada nos u tuđe živote i stvari koje je se ne tiču, takvo što odjednom i nije činilo nemogućim.- Ne bih željela da ovo zvuči kao trač, ali ta žena mi se nikada nije pretjerano sviđala. Milijun puta sam ti željela savjetovati da je se kloniš, ali vjerovala sam kako ćeš već s vremenom i sama uvidjeti kakva je. Vjeruj mi, svojom je jezičinom, ali i djelima nanijela puno zla nekim seljanima. Lajava je, zavidna, zlobna...Ne znam jesi li to primijetila, ali nekako mi se oduvijek činilo da je jako ljubomorna na tebe, na blagoslov i sreću u tvome domu - zabrinuto je rekla Marina.

- Iskreno, i sama sam često pomišljala na to, samo.. Nekako sam oduvijek vjerovala u to da se ljudi, ukoliko to iskreno žele, mogu promijeniti – odgovorila sam slegnuvši ramenima.

Kako bilo, otkako smo promijenili brojeve, u moj i Stjepanov život su se ponovno vratili sloga i mir. Tko god da je stajao iza svega, srećom ipak nije uspio u svom naumu da nam razruši brak. Neki dan sam iz čiste znatiželje, ali i kako bih potvrdila svoje sumnje, odlučila provjeriti ima li novih poruka na mojoj staroj kartici. Nimalo me nije iznenadilo kada nisam pronašla niti jednu novijeg datuma.

zivotneprice@034portal.hr