Antonio se priprema za ultimate fight i najavljuje osvajanje turnira

Ima jako puno životnih priča klinaca koji su, gledajući borilačke filmove ili borbe našeg Mirka Filipovića, još iste večeri odlučili postati kao njihovi uzori s malih ekrana. I dok je kod većine taj entuzijazam splasnuo nakon nekoliko dana, neki su tome posvetili život i u borilačkom svijetu su stvorili ime i reputaciju.

Među takvim primjerima predanog rada i neodustajanja svakako je i Pakračanin Antonio Majksner koji je danas napunio 24 godine. On je odabrao najtežu i najopasniju disciplinu - ultimate fight.

- Kao klinac sam bio dosta nestašan pa sam se često i potukao, ali to je bila faza dokazivanja, traženja, odrastanja, nešto što svatko prolazi na svoj način. Kada se sada toga sjetim, to mi je nepojmljivo, ali bilo je tako. No, se sjećam, kada sam prvi put vidio Mirka Filipovića u ringu, znao sam da to i ja želim postići. Danas mogu reći da sam zadovoljan jer me za veliki turnir koji će biti održan 20. ožujka priprema trener Marijan Žižanić koji je trenirao upravo Mirka Filipovića dok je bio na vrhuncu svoje karijere - počinje Antonio svoju životnu priču koja je, najblaže rečeno, bila vrlo teška.

Djetinjstvo bez roditelja

Kada je imao 10 godina umrla mu je majka, otac je ubrzo otišao raditi u Švicarsku i Antonio je u Pakracu ostao sa sestrom, pomagala im je i tetka, ali se u brojnim situacijama morao snalaziti sam. U Pakracu je bio do završetka osnovne škole, a potom je u Ivanić Gradu upisao srednju školu za frizera.

- Iskreno, upisao sam tu školu samo zato što sam morao nešto upisati, a čuo sam da je u domu i Ivaniću super i da ima puno cura - otvoreno priznaje Antonio koji dodaj kako je oduvijek volio sport.

- Od malena sam igrao nogomet, u pakračkom "Hajduku, a u Ivaniću sam igrao i 2. ligu u "Naftašu". I onda sam s prijateljima krenuo na kickboxing. Već na prvom treningu je jedan od trenera prepoznao moj potencijal i ponudio mi da ozbiljno treniram. Nakon godinu dana otkrio sam izraelsku borilačku vještinu Krav-maga i to sam trenirao dvije godine. Tada sam znao da želim završiti u ringu u ultimate fightu, ali sam i znao da ne mogu bez podloge pa sam, kada sam se preselio u Zagreb, krenuo trenirati u hrvačkom klubu "Liga". Tamo sam trenirao 2,5 godine s odličnim dečkima, među kojime izdvajam braću Žugaj, hrvatske olimpijce. Sve to mi je pomoglo i pomaže mi i danas jer ako netko želi biti kompletan borac, ne smije biti slab niti u jednoj tehnici - objašnjava Antonio.

Medalje je osvajao u kickboxingu, ima i srebro s državnog natjecanja u grapplingu, takozvanom "hrvanju do predaje". U profi ultimate fight karijeri natjecao se lani u MMA ligi kao i u WFC. Iza sebe ima tri borbe, od kojih dvije pobjede i jedan neobičan poraz.

Predao meč zbog posla

- U ovom sportu nije dovoljan talent, trud, rad. Nemoguće je uspjeti bez financijske podloge, jakog sponzora koji borcu omogućuje da se potpuno posveti ovom sportu. Ja to nemam i od nečega moram živjeti pa radim kao konobar. Posao me upravo i stajao jedinog poraza dosad. Naime, u jednom trenutku te borbe nisam više smio riskirati da primim ozbiljan udarac u glavu i dobijem šljivu, jer, kako ću se sa šljivom sutra pojaviti na poslu? - prepričao je Antonio.

Dodaje kako borac koji dođe do polufinala može zaraditi oko 500 eura, ali borbe nisu česte i to traje i do 8 mjeseci.

- Meni je ultimate fight ušao u krv, svakodnevno treniram po 5 sati, prije ili poslije posla, ali ako se ne pojavi neki ozbiljan sponzor, ne vidim se u ovom sportu u budućnosti. Naravno, ne odustajem i baš ću 20. ožujka pokušati pobijediti na turniru. Novac mi nije motiv iako nagrada nije velika, oko 500 eura, ali želim pobjedom dokazati da se može uspjeti i bez te financijske pomoći. A za budućnost ćemo vidjeti - priznaje Antonio. Dodaje i kako je zahvalan Gradu Pakracu koji mu je pomogao jednokratnom pomoći od 3.000 kuna sportske stipendije.

U ring ulazi uz tamburašku pjesmu

Njegova je kategorija do 70 kilograma, a želi li osvojiti spomenuti turnir, morat će uspješno odraditi najmanje 4 borbe u jednom danu. Tvrdi da je odlično pripremljen, i fizički, a posebno psihički te ističe da nema problema s tremom.

- Gledam kako neki borci doslovno drhte prije borbe, nabrijavaju se, u ring ulaze s isto tako nabrijanim američkim pjesmama. Ja sam stvarno opušten, nema pritiska, a u ring ulazim s tamburaškom "Kad mi padne šešir na čelo".

Zasad su ga ozljede zaobilazile i samo je na hrvanju zaradio istegnuće ligamenata koljena. Dodaje kako se u ozljede ne računaju masnice, šljive, podljevi, puknute arkade.

- Po meni je skijanje opasniji sport od ultimate fighta jer smo mi borci pripremljeni na udarce. Možda sve to skupa izgleda ružno kada se vidi toliko krvi, ali vjerujte da su borbe ništa u odnosu na ono što se radi na treninzima.

Pakrac je zauvijek moj grad

Zbog životnog ritma trening - posao, slodobnog vremena praktički i nema pa rijetko izlazi s prijateljima, a žao mu je što češće ne može posjetiti Pakrac.

- Zadnji put sam bio za Novu godinu i nedostaje mi Pakrac koji je moj grad i ja ću zauvijek biti Pakračanin. Nedostaje mi društvo iz škole, s nogometa i uvijek se veselim kada mogu doći.

Na kraju, na pitanje ima li djevojku, odgovara: - Ne, nedavno sam prekinuo i sad mi baš treba odmora. Na neki način sam, kao i u ringu, i na tom polju slobodan strijelac - odgovara Antonio kroz smijeh.