Blago moštu uz ovakve martinjske kumove!

Kutjevčani su primjer kako masovno proslaviti Martinje, dok se u Požegi to odavno svelo na šaku jada

Jaooo, pa zar opet? Postoji li u Požegi netko tko će na gradskoj martinjskoj ceremoniji biti vinski kum, a da to nije Z. R. (63)? Očito ne postoji. Može li, pak, vinski biskup biti neki ugledni vinogradar, a ne uvijek gradski zabavljači i tzv. voditelji programa? Nema šanse ni ovaj put. Valjda je takav požeški oblik turizma.

Vinorodna Požeška kotlina uz vino je njegovala vinske običaje, a jedan od njih je i Martinje. Krštenje mošta u vino obavljalo se uz ritual koji, ruku na srce, ima svoje korijene u kajkavskim krajevima (poznati su „Križovečki štatuti“). Uz neke manje jezične i ceremonijalne prilagodbe krštenje je u svim krajevima zadržalo osnovna pravila kojih se svi likovi u priredbi drže. (Hmm, ne baš svi, kao što ćemo vidjeti). Valja naglasiti da je običaj krštenja mošta u prošlosti više uhvatilo korijena u slavonskim gradovima  i varošima, a mnogo manje u selima. Naime, poznato je da su mnogi seoski župnici prijekim okom gledali na ovaj običaj kao na ismijavanje sakramenata, a pop je uvijek bio i ostao utjecajniji u selu, nego u gradu.

Vinski biskup uz pomoć svojih ministranata krsti mošt, a mošt zastupa, kao kakav odvjetnik, kum kroz obećanja da će se potruditi postati dobro vino. Obojica su morala imati dobro grlo, ne samo za glasno pojanje, nego i za pijenje pozamašne količine vina. Običaj je nalagao da biskup bude dobar pjevač i recitator snažna glasa, pa je tu dužnost mogao obavljati isti čovjek dokle god ga snaga služi. Kuma je, pak, iz publike prozivao biskup i to je uvijek bilo iznenađenje, tako da nitko od prisutnih nije mogao znati hoće li morati primiti ovu časnu, ali tešku funkciju (na Martinju se ne nazdravlja iz „dvodecki“, nego iz „bilikuma“!). Vodilo se, stoga, računa da kum nikad ne bude isti čovjek dvaput zaredom.

Živa legenda biskupske časti u Požegi i mnogo šire jest Vlado Bauer koji je svojim impozantnim stasom i gromkim glasom obilježio toliko martinjskih svečanosti da je proglašen i vinskim kardinalom. Njegov bogomdani talent uvažava se među „vinskom braćom“ širom domovine, kao i među iseljeništvom, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim Vladin snažni operni bas i obilan repertoar pjesama. Nije još otišao u biskupsku, odnosno kardinalsku vinsku mirovinu, jer i ove godine zabavlja Kutjevčane i njihove brojne goste. Zašto ne nastupa u svom rodnom gradu na takvoj javnoj priredbi? Možda zato što bi publika gledala i slušala njega na martinjskoj priredbi, a ne gradonačelnika i saborskog zastupnika Z. R. (63, SDP), koji se pretplatio na ulogu vinskoga kuma u patvorini od martinjske priredbe u režiji i na trošak gradske turističke zajednice (čitaj - poreznih obveznika). Hoće li ovaj put na priredbi nastupiti njegov inače stalni pratitelj  M.C. (55, SDP), ili sad više ne priliči da pomoćnik ministra bude ministrant?

Doduše, Bauer je prije nekoliko godina jednom (ili nekoliko puta - ne znam) krstio mošt u tzv. županijskom podrumu (jazbina u sklopu zgrade gdje obitava županijska vlast), a  kum bio aktualni župan M. A. (56, HDZ) uz asistenciju nekolicine HDZ-ovaca. To je inače prostor samo za odabrane, pa se ne može ni blizu smatrati javnom manifestacijom. Dakle, ovaj grad prvenstveno njeguje stranačka Martinja. Teško moštu uz ovakve kumove.

Požeška udruga vinara, vinogradara i voćara, koja kao raniji logični nositelj ove i sličnih priredbi, pamti  daleko bolje dane, tako da na pitanje - gdje je njoj mjesto u vrijeme Martinja - odgovor bolje da ne spominjem.

Ne mogu bez kraćeg povijesnog osvrta na vinarske običaje i požeške političare u prošlosti. Čeprkajući po manje poznatim detaljima iz života znamenitih i uglednih Požežana, stalno nailazimo na podatke kako je gotovo svaki od njih imao svoj vinograd i vino. Spomenuti se mora Dragutin Lerman koji je u svom Afričkom dnevniku zabilježio kako domoroci u Kongu prave palmino vino kojega „piju kao Požežani“, odnosno u velikim količinama. Lerman je, kao generalni komesar Konga čak nastojao zasaditi u toj zemlji vinovu lozu. Inače, on je prvi u požeškim brdima, nakon što je filoksera poharala vinograde, prvi zasadio američku podlogu za primjer drugima. Kad je taj vinograd donio prve plodove Lerman je u berbu pozvao svoje brojne znance i prijatelje. Priredio je pravu pučku svečanost. Mužari su gruvali, janjci na ražnju se vrtjeli uz glazbu i pjesmu. Pjevalo se i sviralo do dugo u noć zabavljalo, a sliku s te svečanosti dugo je zadržala u svom sjećanju požeška književnica Zlata Kolarić Kišur.

Franjo Ciraki, koji je preko 20 godina bio prvi građanin Požege, imao je dva vinograda. Jedan na lokalitetu Kamen - Albertinovac i drugi na Garevici, a svoje vino je prozvao po lokalitetima: Albertinovac i Garevica. Poznat više kao književnik, ali i sladokusac, Ciraki je pomno i nakićeno bilježio zbivanja iz vinarskog okružja, pa je tako, između ostalog, 1904. godine hvalio vino gradskog inženjera Franje Trappa koji je imao vinograd u Jagodnjaku. Kušao ga je, kako je zabilježeno, u probranom društvu ostale gradske elite uz pečeno janje, ćevap, šunku i masnicu.

Vinogradom na Kapavcu se ponosio i  Eduard Kürschner (gradonačelnik Požege 1904.- 1918.), a Makso Kuntarić, ravnatelj gimnazije imao je nasad loze nazvan Rudonić na lokalitetu Veliki Kamen koji se diže nad dolinom Komušanca zvanom Vranduk, površine 5-6 kj. Simbol požeškog vinogradarstva je  Talerova koliba koju je usred nasada loze izgradio Stjepan Thaler (1850 -1912), potomak ljekarnika i osnivača prve pošte u Požegi. Ta koliba je, nažalost, izgorjela u požaru.

Mogli bi se nabrojati još mnogi gradonačelnici i drugi požeški uglednici koji su se ponosili svojim vinogradima i vinima, organizirali i sudjelovali u vinarskim običajima među kojima je Martinje bilo jedno od značajnijih. No, oni su se ondje bili ravnopravni s ostalima ne na osnovu političke moći ili neke druge vrste ugleda, nego kao istinski vinogradari i vinari. Za razliku od ovih današnjih koji vole svakom loncu biti poklopac.