Bolje i Mara nego bez gospodara

Dok toplice u drugim krajevima Hrvatske napreduju, Slavonija nema sreće (čitaj: sluha i pameti) sa svojim kupalištima

U isto vrijeme kad se kupači u Velikoj i Požegi osvježavaju u bazenima, čitamo u kakvim mukama se nalaze toplice u Bizovcu i Lipiku. Bizovačke toplice - veliki objekt usred pustopoljine odlazi u stečaj, a što se Lipika tiče, vječna upraviteljica ZRC-a (ravnateljica, direktorica.. svejedno) i tamošnji lokalni političari stalno pričaju o nekim novim "ponuđačima" koji se možda i pojave, ali brzo uvide s kakvom birokratskom bagrom imaju posla u državnim agencijama i ministarstvima. Jer, većinski vlasnik obje tvrtke je država - već po definiciji najgori gospodar svake pokretne i nepokretne imovine. Možda joj u tome mogu konkurirati samo - banke!

A upravno je jedna manja banka vlasnik toplica u Velikoj. Tako to ide na hrvatski način: prvo se neki tajkun na čelu vlastite firme dočepa nekretnine na "abrakadabra" način, uzme kredite od banke koje ne može vraćati pa banka "sjedne" na imovinu. Kako su bankari po prirodi lijenčine koje ne žele prljati prste upravljajući imovinom, brzo je daju "na doboš" ili u koncesiju, što na kraju dođe na isto. A u takvim okolnistima svodi se jedno i drugo na geslo "daj što daš". Naime, je li u redu da ovakvim bogomdanim objektom sad upravlja neka anonimna firmica koja očito neme nijedan osnovni preduvjet da pretvori veličke toplice u kvalitetnu slavonsku turističku destinaciju? Recimo samo ovo: ako promocija ijedne djelatnosti ovisi o internetu, onda je to turizam. Kako se veličke toplice ondje reklamiraju? Na službenoj stranici koncesionarske firme vidimo fotografije objekta bez ijednog čovjeka (?!), dok se sveprisutnim Facebookom toplice predstavljaju kao.... ma, pogledajte sami. Očajna je promocija kupališta i na webu veličke turističke zajednice kojoj je očito važniji rekordno najduži stol nego onaj s kojeg bi gost nešto pojeo, popio i platio. Banka kao vlasnik "nema vremena" tražiti jačeg koncesionara, ili - ne daj bože - ulagača. Ruku na srce, bolje da je i tako nego da kupalište bude zatvoreno ili da malobrojni gosti bježe kao iz Bizovca. Bolje i Mara, nego bez gospodara.

Na veličkom kupalištu, promatrano kroz njegovu povijest, kao da leži kletva: paljeno je i rušeno u ratu, devastirano na razne načine (sjetimo se samo kako se kanalizacija iz doma "Lapjak" slijevala na livade), naselje  je kasno povezano asfaltom s Požegom (tek negdje 1966.), željeznička pruga ne ide do toplica, kamenolom je direktno ugrožavao turizam, a mještani Velike, kao tipički Slavonci, samo su rogoborili što im motorna vozila ometaju vožnju zaprega. Čak su i benzinske crpke na tome potezu 80-ih u jeku sezone radile skraćeno. Nesposobni gospodari su se mijenjali - od bivšeg poduzeća "Požeška dolina", koja je tvrdoglavo odbijala kvalitetne investitore, pa do bivšeg "Kamen Ingrada" kojemu je bio važniji stadion i još koješta od samih toplica.

Požeški bazen, koji je upravo slavi 60. rođendan ima svoje drugačije muke, proizašle također iz nesposobnosti, neznanja i nemara. Prva strateška pogreška bila je dati ovaj kompleks na upravljanje sportskom klubu. Druga loša stvar je bila napajanje vodom iz gradskog vodovoda. Zar je trebalo čekati više od pola stoljeća od otvorenja bazena (1953. - 1994.) da se cijev priključi na Veličanku? Stanica za filtriranje i kloriranje bila je očito tehnološka nepoznanica našim lokalnim inženjerima koji su sjedili u upravljačim strukturama vlasti. Treba jednom shvatiti da bi ovaj kompleks, ma kako skroman, trebao biti prvenstveno rekreativno-turistički, pa  tek onda sportski, jer hvalevrijednim sportskim entuzijazmom ne mogu se unapređivati neophodni sadržaji. Badava odbojka na pijesku, besmisleni davno betonirani stolovi za stolni tenis i druge sportske "šminke" i priredbe ako nema kvalitetnije ugostiteljske ponude, pratećih objekata pa čak ni dobre hladovine (ma dajte barem već jednom posjecite ono crnogorično drveće i sanirajte močvarno tlo na istočnoj strani!).

Do prije nekoliko desetljeća Požežani su se kupali u Orljavi i Veličanki, a zanimljivo je da je prvo uređeno kupalište u Požegi s drvenim kabinama postojalo na Orljavi prije više od sto godina! Od tada do danas moglo se i trebalo  za ljetne sezone napraviti nešto više i bolje.

Turizam je u svijetu jedna od gospodarskih grana, a u nas se njime uglavnom bave diletanti, dok su malobrojne stručne osobe gurnute u stranu. Tako je do sada bilo i u gradu Požegi gdje se pod krinkom turizma održavaju lokalne pučke veselice na kojima su paradirali gradonačelnici sa svojim "visokim gostima" - na trošak proračuna, dabome.

zeljko.lukic@034portal.hr