Čekaju asfalt već 30 godina: ¨Konačno ćemo moći primiti goste¨

Stanovnici Ulice Matije Kožića ovog bi proljeća mogli konačno dočekati asfalt. Grad Požega je raspisao natječaj za izvođača radova. Stariji stanovnici Kožićeve čekaju ga već 40 godina, svu  komunalnu infrastrukturu su dobili s kašnjenjem i ne vjeruju dok ga svojim očima ne vide. U ovoj požeškoj ulici ima mnogo mladih ljudi i djece, tako da njihovom veselju sigurno neće biti kraja. No, stariji su ipak još u nevjerici.

- Prošle godine smo na području tog mjesnog odbora riješili ulice Ante Schwartza i Lovre Matačića. Kao što smo prošle najavili, ove godine obećanje i izvršavamo. Stanovnicima Ulice Matije Kožića ćemo asfaltirati ulicu, što je već duži niz godina bila želja tih građana. Držimo se onog što smo obećali u kampanji. Naravno, bili bismo puno sretniji da smo mogli bržom dinamikom rješavati ovu ulicu i još neke druge koje su u planu. Jednim dijelom smo ipak u drugačijoj situaciji nego kada smo preuzimali vlast. Tada nisu bile raspisane odluke Vlade vezane za sredstva proračuna bez kojih smo ostali u ovoj godini. Natječaj je raspisan, ne znam hoće li biti žalbi, ali čim se izabere izvođač, radovi kreću i to je to - potvrdio nam je požeški gradonačelnik Vedran Neferović.

- Imamo dosta planova za rekonstrukciju drugih ulica, ali se fokusiramo ovu koju radimo iz naših sredstava. Druge ćemo pokušati financirati iz mjera ruralnog razvoja. Tu mislimo malo pričekati i vidjeti možemo li što kandidirati za bespovratna sredstva. To ne znači da nećemo iz naših sredstava ulagati i u prigradskom području. Ostavit ćemo do lipnja da vidimo što će se dogoditi s natječajima i u planu nam je sigurno rješavanje asfaltiranja u prigradskom naseljima i u samom gradu odvojka Industrijske ulice. To je jako bitno - dodao je gradonačelnik o planovima koji se mogu, ali ne moraju ostvariti još ove godine.

Za stanovnike Kožićeve čizme u grmlju, zaglavljeni automobili u blatu i "prašina do neba" bi trebali postati stvar prošlosti. Mira Kadleček, Milorad Lovrić i Milan Simeunović su ovdje starosjedioci. Mira jedva čeka da joj se unuci mogu provozati po asfaltu.

- Što da vam kažem? Živimo u ovoj ulici još od 1983. godine i još nema asfalta. Čuli smo da ćemo ga dobiti i presretni smo. Nekako još ne možemo vjerovati, ali mislim da će ga biti. Možete si misliti koliko bismo sretni bili da ga dobijemo nakon 30 godina. Mi smo još na početku ulice pa nam je još dobro. Jedino nam prašina smeta kad prolaze kamioni i automobili. Konačno ćemo moći primiti goste kako spada, kad mi dođe moja unučad, dječica će se tu moći lijepo voziti - kaže nam Mira Kadleček.

- Tu živim 42 godine. Moja kuća je prva napravljena. Ne vjerujem i iskreno se ne nadam dok ne prošetam po tome asfaltu i dok ga da ne vidim. U grmu na početku ulice sam morao ostavljati čizme da bih mogao otići u grad. Susjedi koji su se poslije doselili su znali po noći zaglaviti u blatu s automobilom i ostaviti ga nasred ceste - dodaje Milorad Lovrić, Mirin susjed.

- 1987. godine sam uselio s velikim problemima. Deset godina nije bilo vodovoda, nosio sam vodu od susjeda iz obične pumpe. Tako smo se mučili. Nemamo riječi koliko nam je nedostatak asfalta pravio problema, čak smo se kao susjedi jedni drugim znali zamjeriti. Bilo je, naime, nekulturnih vozača koji su ne razmišljajući u tih 200 metara dužine podizali prašinu do neba, a nečije dijete može u njoj nastradati. Veseli me da ćemo konačno dobiti asfalt. Žalosno je da ulica otvorena 1972. godine, a tek sada ide u rješavanje. Bili smo sretni kad smo dobili ostalu infrastrukturu poput kanalizacije i vode, prije par godina smo konačno dobili rasvjetu. Živjeli smo u mraku, ne znam s čime bih to usporedio. Toliko smo kao građani dali volje, truda, ljubavi i novca, ali to je živa divljina bila - ispričao nam je Milan Simeunović.