¨Cijeli život mi je prošao pred očima. Pomislio sam da je kraj¨

U povijesnim knjigama današnji dan prije 23 godine označen je kao jedan od najtežih, ali i najtragičnijih dana u obrani Pakraca i Lipika jer je 6. listopada 1991. godine život izgubilo 28 hrvatskih branitelja i civila.

Udarac Hrvatskoj vojsci je bio tim veći što je u akciji u Batinjanima poginuo Stjepan Širac, tadašnji zapovjednik obrane Pakraca. U istoj je akciji sudjelovao i naš sugovornik Tomislav Luksetić koji je tada imao 20 godina.

- Bili smo stacionirani na punktu u Prekopakri, na Matkovcu i oko 6 sati ujutro je došao zapovjednik Širac s informacijom da su u Batinjanima ubijeni naši dečki Tomislav Kuhar i Dalibor Duchač. Stradali su dok su prema Kutini prevozili jednog ranjenika. Odmah je odlučeno da naš vod krene u akciju izvlačenja, a dobili smo i informaciju da je u Gornjoj Obriježi, u Romić sokaku, grupa naših upala u zasjedu i da ima mrtvih i ranjenih. Sjećam se da je jutro bilo tmurno s izmaglicom, atmosfera je bila dosta mučna.

Povlačenje nije bilo moguće

- U akciju je krenulo nas 13-orica i imali smo najavu da će vrlo brzo stići i pojačanje iz MUP-a. Kod skretanja za Novi Majur, na početku spusta ceste prema Batinjanima, na rubu šume smo zastali i napravili provjeru terena. Bilo je mirno i nije bilo pucnjave, a nakon provjere smo se počeli spuštati prema batinjanskom jarku. Kada smo došli pred samo dno, odnosno kod mosta, počela je paljba po nama s batinjanskog brda. Upali smo u zasjedu, povlačenje je u tom trenutku bilo nemoguće jer bismo prilikom povratka bili "na dlanu" pa smo poskakali u jarak uz cestu - prisjeća se Tomislav.

Žestoka pucnjava je potrajala 15-ak minuta iako Tomislav ne krije da se njemu činilo kao vječnost. - Nismo mogli promoliti glavu, oko nas je zviždalo neprekidno i bilo smo puni granja i grančica koje su meci "ošišali" u pucnjavi. To sam tada prvi put iskusio i bilo me je strah. Sjećam se da sam tada pomislio da je gotovo, da ćemo svi poginuti i da je to kraj. Doslovno mi je cijeli život prošao pred očima. Otad uvijek govorim da mi je taj dan drugi rođendan.

- Dovikivali smo se međusobno da vidimo ima li gubitaka, ranjenih, poginulih. Ja sam najprije provjerio je li u redu moj bratić Berti (Albert Jirasek, op. a.), dobro su bili i Sarma (Damir Sarvaš), Sova (Damir Čatak) i ostali, a ranjen je bio jedino Marko Martineli koji je bio s druge strane jarka i kasnije se uspio izvući prema šumi i dalje prema igralištu na Matkovcu. Tada se iza naših leđa začula pucnjava prema brdu što je značilo da je stiglo pojačanje s težim naoružanjem i borbeno oklopno vozilo BOV. Nakon toga se neprijatelj malo primirio, BOV je krenuo prema njima, oni su se vjerojatno pregrupirali, a za BOV-om je krenuo i Stjepan Širac koji ubrzo pogođen. Neprijatelj se povukao i pucnjava s njihove strane je prestala pa smo se i mi krenuli povlačiti - prisjeća se Luksetić.

Poginule policajce nisu uspjeli izvući iako su stigli svega stotinjak metara od njih, a kasnije su ih izvukli pripadnici MUP-a koji su preuzeli akciju izvlačenja.

Poginuli bismo svi da je neprijatelj bio strpljiviji

Luksetić je kasnije sudjelovao u još nekoliko akcija, ali ova u Batinjanima je ipak bila posebna jer je bila prva. - Kada gledam danas na tu akciju, mogu reći da smo imali sreće jer je neprijatelj bio nestrpljiv. Da su nas pustili da im još malo dođemo uzbrdo gdje više nije bilo jarka koji bi nas zaštitio, pitanje je bi li itko od nas preživio - tvrdi Luksetić.

Iako je akcija bila vrlo potresna, tvrdi da nije imao nikakvih posljedica. U tome mu je pomogla društvena uključenost i to u sport kojim se oduvijek bavio, a kojim se bavi i danas. Kada to ratno vrijeme sagledava nakon 23 godine, ne krije da ga neke stvari jako smetaju.

Naši domaći dečki robijaju zbog drugih

- Nakon prosinca 1991. sam završio u vojnoj policiji i bili smo stacionirani u Marinom Selu. Jako me smetaju priče s kojima povezuju nas, domaće dečke. Znam puno o Marinom Selu, ima istine, ali ona se preuveličava. I mogu reći da zlo koje je napravljeno, napravili su ga neki sa strane, a ne naši domaći dečki. Zato mi je žao što neki naši momci danas robijaju zbog nekih drugih. Smeta mi i što je Pakrac danas jako zapostavljen. Nama je u ratu grad porušen, uništeno je gospodarstvo.

Zapostavljeni smo, a stradali smo više nego Vukovar

- Pakrac i Lipik su stradali više nego Vukovar, ali nije odrađeno ono što se trebalo odraditi da se izgradi imidž i da se u javnosti zna o našem stradavanju. Poražavajući su i podaci o odlasku mladih i bojim se da ćemo, usprkos najavama i nastojanjima oporavka gospodarstva i otvaranja radnih mjesta, za 15 godina postati grad umirovljenika - tvrdi Luksetić.

Uz njega, poginulih suboraca i civila danas su se prisjetili i ostali građani Pakraca i Lipika, kao i brojni suborci i delegacije gradova i Županije. Na mjestima pogibije položeni su vijenci i zapaljene su svijeće, a središnja komemoracija održana je kod spomen kapelice u Gornjoj Obriježi.