Crtice iz prošlosti stare požeške ulice (1. dio)

Na dan koji je u katoličkom kalendaru posvećen dvojici apostola – sv. Filipu i Jakovu, održana je misa u istoimenoj kapeli u Vučjaku, jednoj od najstarijih ulica u gradu. Euharistijsko slavlje se u ovoj staroj crkvici održava jednom godišnje na slavlje svetih apostola, a misu je danas vodio fra Milan Krišto gvardijan franjevačkog samostana u Požegi. Budući da je preko godine kapela za javnost zatvorena, danas je bila iznimna prilika za posjet ove kapelice vrlo zanimljive prošlosti, a tom prigodom ćemo prošetati kroz Vučjak i okolicu, njegovu prošlost, posjetiti neke zanimljivosti i znamenitosti ovoga dijela grada Požege.

Danas Vučjak najviše poznajemo po Tržnici, otvorenoj i zatvorenoj gradskoj pijaci koja je izgrađena na samom početku ulice krajem pedesetih godina prošlog stoljeća – tamo gdje s trga kod tzv. Kuće Kraljevića skrećemo "gore" u Vučjak, pa nastavljamo Kapavcem uređenim stepenicama prema vinogradima i Svetom Vidu; dalje Jurkovićevom prema Svetoj Elizabeti, pa Fratrovicom opet prema vinogradima. Vučjak je često alternativa mnogima koji žele hodati u miru i izbjeći prometnu Sokolovu ulicu prema Jagodnjaku ili obrnuto. No ipak, ulica Vučjak, u samom centru grada, kao i istoimeni potok koji iz svojih izvora na Požeškoj gori vijuga kroz cijeli grad do ušća u Orljavu, veže se uz povijest Požege od njezinih davno minulih vremena. Srednjovjekovna fortifikacija Požege bilježi četiri vrata u svojim zidinama, a jednu od njih, odnosno južnu, trebalo bi tražiti oko današnjeg ulaza u ulicu Vučjak, odnosno Tržnice, uz potok koji je od početka devedesetih godina na tome dijelu zatvoren. U tom periodu, dakle prije početka turske okupacije Požeštine, smatra se da je postojala crkvica, smještena tik uz potok, a bila je posvećena sv. Filipu i Jakovu i koja je kasnije dobila stilski baroknu vizuru kakvu vidimo i danas.

Koliko je požeška prošlost vezana uz red franjevaca (koji u gradu već samim početkom 14. stoljeća imaju i samostan i crkvu) toliko su i franjevci vezani za ovaj dio Požege. Naime, prije turske okupacije požeška franjevačka crkva na trgu Svetog Trojstva, bila je posvećena sirmijskom mučeniku svetom Demetriju, a franjevački posjedi su smješteni po okolnim brdima, o kojima najviše svjedoče toponimi i o kojima će još biti spomena. Nakon što su 1537. godine Osmanlije osvojili grad Požegu, te uspostavili svoju vlast u gradu i okolici (uskoro je nastao požeški sanđak koji je obuhvaćao velik dio Slavonije), život u gradu se uvelike mijenjao, što se uglavnom vidjelo u smanjenom broju stanovnika i činjenici da je velik dio katolika prešao na muslimansku vjeroispovijest zbog raznih životnih privilegija koje je propisivala osmanlijska vlast. Franjevačka crkva i samostan uspjeli su se očuvati još narednih pedesetak godina. Franjevačka kronika bilježi da je bilo više pokušaja uništenja samostana, ali i jedan zanimljiv događaj koji je na kraju rezultirao razaranjem 1583. godine i koji se u povijesnim izvorima malo razilazi u vjerodostojnosti podataka. Ukratko, te je godine u požeškom samostanu umro bosanski biskup Antun Matković koji je u Požegi igrom slučaja našao svoje posljednje utočište, jer je u Bosni crkva bila već naveliko razorena, kao i đakovačka katedrala koja je urušena i pretvorena u džamiju. Biskupa Matkovića su Turci tražili zbog huškanja protiv sultana i osmanlijske vlasti prethodnih godina u Bosni, ali i upitnog saznanja da je od pape primio veliku količinu novca. Ubrzo su doznali da je početkom te 1583. stigao kod svoje braće u Požegu, no, on je ubrzo te iste godine ovdje iznenada umro. Požeški Turci su tražeći biskupa u samostanu provalili čak i u grobnici, a u meti potrage je bilo i biskupovo skriveno blago. Kako nisu pronašli ništa, oteli su franjevcima deset tisuća talira (drugi izvor spominje 1000 talira), samostan zapalili, dok su crkvu sv. Demetrija pretvorili u džamiju, a visoki toranj iskoristili kao minaret. Takva je ostala nešto više od narednih stotinu godina, a neki turski putopisac iz 17. stoljeća ju opisuju velebnom, jednom od najuređenijih džamija i najpoznatijom u cijeloj krajini.

Nakon razaranja crkve, franjevci iz Požege sele u Veliku, ali ipak se dio njih zadržava u Požegi, ne toliko daleko od svoga urušenog samostana – u crkvu u Vučjaku uz istoimeni potok. Potisnuti od turske vlasti i dalje djeluju u gradu, održavaju župu iz skromne bogomolje, premda potpuno administrativno ovisni o samostanu u Velikoj. Kronika spominje da je kapela u Vučjaku postojala i ranije, te spominje njezin te izgled rezidencijalne zgrade koje su bile građene od ćerpiča i blata, a kapela nije imala toranj. Do dolaska Franjevaca kapela je bila posvećena sv. Filipu i Jakovu, a njihovim ustoličenjem štuju na prvom mjestu sv. Duha kome je kapelica naknadno posvećena. Razlog tome je vrlo vjerojatno bio taj što su fratri htjeli nastavili tradiciju u molitvama, onakvu kakvu su imali u svojoj stradaloj crkvi na oltaru posvećenom sv. Duhu. Dalje se spominju nadogradnje i gradnja oltara posvećenog sv. Antunu kojega je vlastitim sredstvima podigao skradinski biskup Antun Matić Požežanin tijekom biskupske službe između 1615. i 1624. Zatim postoji i jedan opis Požežanina Petra Nikolića, generalnog vikara zagrebačkog biskupa iz sredine 17. stoljeća koji kaže da je dosta velika i lijepa, a od crkvenog inventara se spominju tri oltara i sve potrebite lijepe stvari za liturgiju.

Posvećena je svetom Duhu, ali se također slavi i sv. Filip i Jakov. U ovo doba je uokolo crkve do potoka bilo uređeno groblje koje je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća prilikom radova ugledalo oči javnosti.

Nakon konačnog oslobađanja Požege i okolice 1691. godine, franjevci ubrzo napuštaju Vučjak i vraćaju se na trg, na mjesto srednjovjekovne crkve gdje započinju radove s obnovom crkve i izgradnjom samostana. Nova crkva nasljeđuje patrocinij sv. Duha iz Vučjaka, a crkva u Vučjaku je ponovno vraćena pod zaštitu sv. Filipa i Jakova što se održalo do danas. Sredinom 18. stoljeća ponovno imamo jedan opis sv. Filipa i Jakova – navodi se da je drvena, a spominje se i njezina veličina – 20 x 7 metara. Također se spominje i glavni oltar koji nosi sliku sv. Filipa i Jakova. U tom periodu je ponovno kapela imala ulogu župne crkve, svega nekoliko godina do dovršenja velebne i nove crkve sv. Terezije, 1763. godine i u koju su prebačena dva oltara. Kasnije je zapuštena u tolikoj mjeri da je zagrebački arhiđakon zabranio u njoj služiti mise. No, ipak zalaganjem građana Požege između 1772. i 1778. podignuta je nova zidana barokna kapela sv. Filipa i Jakova, vjerojatno kao zahvala na teške godine tijekom turske okupacije. Groblje za građane je bilo u funkciji do kraja 18. stoljeća, a o ukopima poznatih građana unutar kapele nam danas svjedoči nekoliko vidljivih nadgrobnih ploča također iz 18. stoljeća. U starim opisima crkve se spominje mnogo nadgrobnih ploča s prezimenima poznatijih građana unutar kapelice. Te natpisne ploče bi svakako trebalo tražiti ispod popločanja kapelice koje je uređeno u prošlom stoljeću.

Jedan od najtragičnijih događaja u Požegi zbio se 30. travnja 1842. kada je veliki požar poharao Požegu, a u vatrenoj stihiji stradale su mnoge znamenitosti grada, kulturno blago kao i glasoviti arhiv i knjižnica franjevačke crkve. U požaru je stradao veći dio Vučjaka, a time i kapelica. Dvadesetak godina kasnije kapelica je obnovljena, a ponovnom obnovom 1905. dobiva današnju vizuru. Tijekom 20. stoljeća kapelica je uglavnom zapuštena, naročito u drugoj polovini, a potres ju u kolovozu 1995. godine znatno oštećuje. Nedugo nakon toga je obnovljena fasada, no unutrašnjost vapi za detaljnom obnovom. Danas kapelica u Vučjaku predstavlja pravi biser baroknog graditeljstva u Požegi, mnogima je nepoznata i prave je šteta da biva preko cijele godine zatvore za građane. Svojim gabaritima odaje karakteristke crkve, sadrži sakristiju, uzvišenu propovjedaonicu, kor, toranj, nekoliko niša u zidovima i nadsvođena je gdje nas sa baroknih freski promatraju četiri evanđelistara. Premda čvrste gradnje, unutrašnjost nam odaje općenito loše stanje kapelice koje zahtjeva detaljnu obnovu. Izlaganje o prošlosti kapelice sv. Filipa i Jakova ćemo završiti jednom etnografskom bilješkom u kojoj je zabilježeno da je bio ispred kapelice običaj preskakanja vatre, vjerojatno za svetkovine proljetnih svetaca, te "plojkanja" narodne igre srodne boćanju. Ovo nam potvrđuje da se ispred kapelice okupljalo susjedstvo i održavao društveni život. Kasnije bez preskakanja vatre i bočanja, generacije i generacije stanovnika Vučjaka i Sokolove ulice sastajale su se na mostu ili ispred kapelice. Nove igre su uvijek zamjenjivale stare - "žmirke", "graničar", priče do kasno u večer itd. su nažalost prekinule video igrice, facebook i razno razne moderne okupacije, a okolica kapelice danas zjapi pusta.

Osim kapelice sv. Filipa i Jakova u Vučjaku i užoj okolici postoji još nekoliko znamenitosti – neke starine su se očuvale do danas, neke nestale u urbanističkim preinakama, a neke je pojeo zub vremena. Na ulazu u Vučjak, na mjestu današnje Tržnice mnogi stari Požežani se i danas prisjećaju visokih kestena koji su bili uredno posađeni uz zid franjevačkog samostana, a koji se tim svojim zidom protezao uz lijevu stranu današnje ulice sv. Duha. Ulica sv. Duha je nekoć bilo šetalište Kapavac i vodilja u vinograde prema sv. Vidu. Ime je dobilo po šumici Kapavac iz koje je izvirala voda i ulijevala se u Vučjak, sve je bilo u voćnjacima na blagoj uzvisini. Na vrhu je bio perivoj, voćnjak i vinograd istraživača svjetskog glasa Dragutina Lermana i po kojemu se ta ulica nekada zvala. (vjk)