Crtice iz prošlosti stare požeške ulice (2. dio)

U prošlom dijelu upoznali smo službeniju povijesnu priču o "vučjačkom" kraju, a sada se prošećimo ovim dijelom Požege i upoznajmo ostale zanimljivosti ove stare ulice nadomak centra grada. Osim kapelice sv. Filipa i Jakova u Vučjaku i užoj okolici postoji još nekoliko znamenitosti – neke starine su se očuvale do danas, neke nestale u urbanističkim preinakama, a neke je pojeo zub vremena. Dakle, kod svima poznate "Kuće Kraljevića" skrećemo u Vučjak prema pijacu i krećemo u reportažu.

Na ulazu, na mjestu današnje Tržnice mnogi stari Požežani se i danas prisjećaju visokih kestena koji su bili uredno posađeni uz zid franjevačkog samostana, a koji se tom svojom preprekom protezao uz lijevu stranu današnje ulice sv. Duha. Ulica sv. Duha je nekoć bilo šetalište Kapavac i vodilja u vinograde prema sv. Vidu. Ime je dobilo po strmoj šumici Kapavac iz koje je izvirala voda, potočić je vodio niže u Vučjak, a sve je bilo u voćnjacima na blagoj uzvisini. Na vrhu je bio perivoj, voćnjak i vinograd istraživača svjetskog glasa Dragutina Lermana i po kome se ta ulica nekada zvala. Danas se na početku Duhove ulice nalazi Kršćanska adventistička crkva, a ispred nje možemo čuti žuborenje Kapavca, koji sada ispod asfaltnih ploča žuri nizbrdo u potok Vučjak. Naselje se u drugoj polovici prošlog stoljeća smjestilo visoko pod brdo, pa je vrlo teško zamisliti idilu kakva je ovdje vlada prije stotinjak godina. U Vučjaku neke kuće i stambene zgrade vape za obnovom, ali naročito tzv. Stara bolnica, poveća jednokatnica smještena uz samu kapelicu sv. Filipa i Jakova. Mnogi ne znaju da je u Vučjaku 1836. bila izgrađena prva gradska bolnica, premda današnji izgled zgrada dobiva nešto kasnije u 19. stoljeću, kada se nakon već spomenutog požara proširuje i nadograđuje. Bolnica napušta Vučjak nakon izgradnje današnje bolnice tridesetih godina 20. st. Napomenuti ćemo da je nakon velikog požara u Požegi, 1842. godine ulica Vučjak u većoj mjeri dobila današnji izgled. Kao u cijeloj Požegi većina kuća prije požara bila je građena od drveta, a nakon požara počela se koristiti cigla kao građevni materijal. Mnogo kuća je u osnovi građeno sredinom 19. stoljeća, neke su zadržale izvorni oblik i izgled, a neke su pregrađivane. Od nedavno kuće su pod strogom konzervatorskom zaštitom i nadzorom i zabranjene su moderne zgrade u ulici, tj. pri obnovi ili novoj gradnji, kuća mora izvana sadržavati prvotni izgled.

Na samom vrhu ulice Vučjak nalazi se još jedan posvećeni objekt, a to je poklonac sv. Ivana Napomuka koji je prvotno izgrađen oko 1775., ali preuređen krajem 19. stoljeća i koji također zahtjeva restauraciju. Ovdje je račvanje ulica – desno nas put vodi preko mosta u Sokolovu ulicu, a lijevo Jurkovićevom ulicom idemo prema gradskom groblju sv. Elizabete i dalje prema Fratrovici. Jurkovićeva ulica je vrlo kratka i nastala je u novije doba, a ime je dobila po književniku Janku Jurkoviću koji se rodio u zadnjoj kući Vučjaka, prepoznatljivoj velikoj starinskoj katnici koja više od stotinu godina nosi i spomen ploču ovog velikog romanopisca 19. stoljeća. Jurkovićeva ulica je vjerojatno najpoznatija po najstarijem gradskom groblju. Ukopi na groblju sv. Elizabete sežu u 17. stoljeće, kada je bilježeno da je pokojnik ukopan "sub Lipa" – pod lipom, pa smatramo da je na groblju bilo jedna ili više stabala lipe ispod kojih su pokapani građani. Prvotna je kapelica građena u 18. st, no, današnji izgled kapelica je poprimila sredinom 19. stoljeća kada ju gradi nadzornik kutjevačkog dobra Franjo pl. Knežević u spomen i na čast svojih roditelja, te posebno sestre Terezije. Strmo groblje sv. Elizabete je i danas u funkciji. Iza groblja, strma cesta vodi nas na Fratrovicu, gdje je prije Prvog svjetskog rata uzidan stilski portal iz kojega izvire pitka vode i koje je bilo uređeno šetalište. Inače, cijelo brdo Fratrovica je bogato izvorima pitke vode, što je franjevcima očito pogodovalo u vremenu prognanstva u Vučjaku za vrijeme osmanlijske vladavine u Požegi. Po franjevcima je ovaj dio i dobio ime Fratrovica, a vrlo lako si možemo zamisliti fratre u svojim crnim haljama kako pune posude s vodom, dok se penjemo Fratrovicom i nastavljamo kroz vinograde prema Kamenu. Fratrovica je prije nešto više od deset godina uređena. Portal je obnovljen, a preko puta je izgrađeno malo dječje igralište s natkrivenom sjenicom za odmor, tako da je i danas stanovnicima ovog kraja Fratrovica, isto što i Tekija stanovnicima "tekijskog kraja". Dalje iza Fratrovice su privatni vinogradi Požežana i pogled se otvara na susjedni Sokolovac i dolinu Vučjaka.

Spomenuli smo da je u Vučjaku rođen književnik Janko Jurković, no, on nije jedini – u prvoj kući u Vučjaku, odmah do pijaca rođena je književnica i napose eruditkinja Zdenka Marković, te njen brat, poznati matematičar Željko na što nas podsjeća spomen ploča. Nešto, dalje, svega par kuća "uzvodno" u nižoj prizemnici je rođen krajem 19. st. i Ivan Mesner, zaboravljeni romanopisac čije je djelo tek nedavno prepoznato. Ivan Mesner, mladić tragične sudbine bio je prijatelj Miroslava Krleže iz studentskih dana. Krleža ga je posjetio u Vučjaku na samrtnoj postelji, a to je bilo 1919. godine kada i nastaju zanimljivi putopisni tekstovi Krleže o posjetu Požegi.

Paralelna ulica s ulicom Vučjak je Sokolova. Ova također stara požeška ulica početkom 20. stoljeća je slovila za najdužu ulicu u Požegi, jer se protezala uz potok Vučjak, od pravoslavnog groblja do današnje ulice Matice Hrvatske. Zanimljivo je da se u davnini i ona zvala Vučjak (tako ju je i Ciraki u svojim memoarima i bilješkama zvao) i to "Mala strana". Ovaj naziv "Mala strana" je pomalo nejasan, ali možemo pretpostaviti da se odnosi na to da je u Sokolovoj moguća gradnja kuća bila samo s jedne strane, uz brdo, dok je preko puta bio tok potoka Vučjaka. Danas ulica nosi ime po fra Luki Ibrišimoviću Sokolu, a po njemu je nazvano i obližnje brdo – Sokolovac. Ono je danas svima znano kultno mjesto Požege, osvijetljenim križem dominira gradom, u prošlosti su gore bili fratarski vinogradi, a bilo je jedno od poprišta sukoba prilikom oslobađanja Požege od Osmanlija. Sokolovu ulicu najviše karakterizira potok Vučjak, no ne u tolikoj mjeri kao nekada. Teško si možemo zamisliti kako je izgledala Požega presječena malim potokom koji krivuda cijelim svojim tokom kroz grad, prolazi pokraj trga i zakreće u današnjoj ulici Matice Hrvatske, pa nastavlja prema Orljavskoj u rijeku Orljavu. Pitamo se dali je netko tada prebrojao male mostove koji su bili poredani kroz čitav tok Vučjaka, a kakve danas vidimo samo jednim dijelom u Sokolovoj i nešto u Orljavskoj ulici. Potok Vučjak sa svojim pritokom Kapavcem iz Vučjaka je često znao praviti probleme za proljetnih kiša kada bi poplavio, a zabilježeno je više velikih poplava u prošlosti kada je od nabujaloga potoka bila poplavljena cijela zapadna i južna Požega (jedan slučaj iz davne 1906. ostao je zabilježen na fotografijama koje smo iskoristili uz tekst i koje su poslužile za usporebu kraja – "nekada i danas"). Danas je potok reguliran, kroz grad je tok zatvoren, a izvori sve češće presušuju, tako da ljeti Vučjaka gotovo i nema. Koliko je nekada bio tok Vučjaka snažan i značajan za privredu, govore nam podaci o postojanju gradskih mlinova u gornjem dijelu Sokolove ulice, pivovare koju je neko vrijeme imao Ferdo Kempf na mjestu gdje se Kapavac ulijevao u Vučjak, te parnog gradskog kupališta koje je ipak vrlo kratko djelovalo početkom 20. stoljeća. Ferdo Kempf, stari predak Kempfovih je na Vučjaku sredinom 19. stoljeća držao i jednu od najposjećenijih kavana u Požegi "K parobrodu" ili na njemačkom "Zur Dampfschift". Spominje se da je ovdje bilo veselo, dopodnevni gableci, popodnevni balovi, vina i rakije u izobilju, sve za požešku gospodu, a čak je jedno vrijeme u posebnoj prostoriji bila smještena Narodna čitaonica. Sve se ovo događalo u vrijeme tzv. Bachovog apsolutizma i Hrvatskog narodnog preporoda, razdoblja povijesti koje je znatno označilo i uzrokovalo daljnji tijek povijesti hrvatskog naroda, tada pod vlašću austrijske krune, tako da se ovdje zasigurno i politiziralo, a sigurno su "padale" i neke originalne domoljubne ideje. "Parobrod" je bio smješten na uglu današnje Sokolove i ulice Matice Hrvatske, davno je otplovio u nepovrat, fotografije nema, pa možemo samo stvarati slike kako je to romantično nekada izgledalo. Što se tiče privrede u ovom kraju, jedna nas starinska prizemnica, danas s vjerojatno najizvornijom vizurom podsjeća da je na njenom uglu stajala trgovima. Bila je tamo "Mravkova trgovina" preko puta kapele sv. Filipa i Jakova, gdje se cijela okolica opskrbljivala. Sada ovdje nema trgovine, a ovaj biser požeškog graditeljstva 19. stoljeća također žudi za obnovom.

Sokolova ulica se nastavlja prema Jagodnjaku, vrlo specifičnoj ulici u klancu Požeške gore koja se nastavlja na staru komunikaciju prema Vrhovcima, te preko Požeške gore u Posavinu. Jagodnjak prije nije bila ulica nego još jedno šetalište. Koliko je Požega imala šetališta prije stotinu godina? Možda zgodno pitanje političkim kandidatima za nadolazeće izbore. Jagodnjak je brojnim starim Požežanima bio jedno od najdražih mjesta u Požegi. U prošlosti se ovdje nedjeljom šetalo, objedovalo u prirodi, a zabilježene su brojne građanske zabave - "teferići" - naročito na Florijanovo i Mladi Uskrs. Ovdje je bila i streljana Građanskog streljačkog društva na tzv. Šicani, a postojali su kamenolomi koji su danas vidljivi u ostacima. Jagodnjak se postupno doseljavanjima stanovništva u Požegu počeo naseljavati i uskoro je nastala ulica Jagodnjak, sada svakako jedna od najdužih u gradu Požegi. Jagodnjačke zanimljivosti su svakako zaslužile jednu posebna reportažu koja bi obradila sve njegove zanimljive lokalitete – Pravoslavno groblje, nestalo naselje na Mitrovom brdu, Seovački put, pa i Seoce, Šicanu, Lugarnicu, apsolutno svima nepoznatu prirodu u "kanjonu" potoka Vučjaka, te posebno "Iskricu", lurdska špiljica isklesana u stijeni za koju vjerojatno samo stariji stanovnici ovog kraja znaju.

U moderno doba nastalo je više ulica koje se naslanjaju na Sokolovu, no, najzanimljivija nam je ona udaljena minutom hoda s trga kroz Sokolovu i koja se oštrim usponom odvaja u brdo. To je ulica Kalvarija koja nas vodi na istoimeno brdo gdje je 1885. uređen križni put sa kamenim stupovima na koje su uklesana imena dobrotvora pri izgradnji Kalvarije i koje u osnovi još uvijek ovdje zatičemo. Ulica Kalvarija je sve do prije petnaestak godina bila ne asfaltirana, relativno sporedna i kao takva bila je poznatije sanjkalište zimi u Požegi. Da se u davnini ovdje u snježnim danima sanjkalo – podsjećaju nas memoari Franje Cirakija, komu se ovdje zbila i životna tragedija u djetinjstvu, kada je jednih zimskih praznika, sanjkajući se, nagnječio nogu, a medicina 19. stoljeća nije imala previše spasa za njegov slučaj, poslije čega je ostao bez noge.

Kalvarija kao brijeg križnoga puta i molitve, svoje začetke bilježi davne 1724. kada su franjevci podigli tri drvena križa. Kasnije su dodali drvene postaje Križnog puta, a spominju se običaji iz 18. stoljeću, gdje bi se prigodom crkvenih svečanosti u gradu gruvalo topovima s Kalvarije. Dugo je vremena Kalvarija bila zapuštena, a spomenici križnih postaja devastirani. Tek se zadnjih dvadesetak godina Kalvarija uređuje, naročito u vrijeme Korizme i Velikog tjedna, a gore se ponovno održavaju brojni križni putovi za građane i školarce Požege. Svega par minuta hoda iza Kalvarije nalazi se Fra Lukino Zvono, uređeno u novije doba i stari poklonac sv. Ane. Dalje nas uređena staza kroz vinograde vodi prema vrhu Sokolovca, prelijepoga pogleda, zatim dalje prema sv. Jeleni, pa još dalje prema utvrdi Vrhovački grad, a možemo se šumom spustiti na vrlo uređeni dio Jagodnjaka tzv. Šicanu ili u Drškovce na drugu stranu. Ovime završavamo obilazak južnog dijela Požege, ulice Vučjaka i njegove okolice, a samo za kraj nešto o imenu Vučjaka. Mnogi su pitali zašto se Vučjak tako zove, ali to ostaje nepoznanica. Ovaj kraj je vjerojatno od srednjeg vijeka tako nazivan, kada je bio izvan južnih gradskih zidina – službeno po rječniku, riječ "vučjak" podrazumijeva mjesto na kojemu borave vukovi ili vučji brlog, a dali su ovdje zaista bili vukovi ili je to samo alegorija prastarih Požežana na nešto ili nekoga, također ostaje misterija izgubljena u davnoj prošlosti. Neke zanimljivosti smo zasigurno izostavili, nismo s namjerom, no, opet vjerujemo da će onaj tko želi saznati nešto više o prošlosti ili spomenicima koje ovdje svakodnevno susrećemo, saznati puno toga. Ovo se prvenstveno odnosi na stanovnike ovog dijela grada, moje drage susjede, zatim zaljubljenike u prošlost Požege, kao i ljubitelje prirodnih ljepota kakvim grad Požega i okolica obiluje.