Dan kada je napadnut Pakrac: ¨Mislili smo da je vatromet¨

Pakračane je jutros u 5 sati i 5 minuta probudila vatrogasna sirena. Već godinama na ovaj način Pakrac se prisjeća prvog granatiranja koje se dogodilo na današnji dan 1991. godine, u ranojutarnjim satima.

Toga dana dobro se sjeća i Stipan Grgić koji je, kao pripadnik postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik, bio policijski službenik Policijske postaje Pakrac. Tada 28-godišnji policajac je prve granate dočekao na punktu na Krndiji, na sjevernom ulazu u grad.

- Nakon prvog razoružavanja policajaca 1. ožujka 1991. godine, uslijedila su brojna postavljanja minsko-eksplozivnih naprava pod ugostiteljske objekte pa i pod kip svetog Josipa. Posebno nakon pogibije naših kolega Laučana i Čorka ozbiljnije smo pristupili obrani i formirali punktove. Znali smo da je neizbježno da će se nešto dogoditi. Tada je to bilo u tajnosti i policajci su imali podršku nekoliko civila koji su s dugim naoružanjem ležali u jarku. Tog 19. kolovoza, ne mogu točno odrediti vrijeme, ali negdje iza pola 5 sam najprije čuo detonacije iz pravca Daruvara, a ubrzo su granate počele padati i oko nas i postalo je jako ozbiljno - počeo je priču Grgić, umirovljeni časnički namjesnik.

Umjesto straha šok i nervoza

Prisjeća se da ga nije bilo strah, ali naglašava kako je to bio veliki šok iako se i prije susretao s detonacijama.

- Osjećao sam ogromnu nervozu, ne strah nego neizvjesnost što će se i kako dogoditi. Povukli smo se prema Prekopakri i krenuli prema bolnici kako bismo izvukli ranjenike. Sjećam se da sam vjerojatno zbog te nervoze tijekom puzanja kod Pihirovog sokaka triput mokrio, a prešao sam nekih 150 metara. To je valjda bila reakcija tijela na taj silni šok. Uspjeli smo doći do Ulice Matije Gupca, ali nam je javljeno da su se ranjenici uspjeli izvući pa smo se povukli na početne položaje. Pokušavali smo doći i do naših kolega u policijskoj postaji, ali smo bili pod žestokom vatrom. Za mene osobno je 19. kolovoz veliki dan. Neki se pitaju što mi to sad slavimo. Za mene je taj dan bilo jedno olakšanje jer je tog dana podvučena crta i točno se znalo tko je na kojoj strani. Taj dan je odredio puno stvari koje će se dogoditi u bližoj budućnosti - pojašnjava Grgić.

Kombinirani minobacački i pješadijski napad trajao je cijeli dan, da bi u poslijepodnevnim satima stigla pomoć iz smjera Kutine i Tornja, odnosno Daruvara i Badljevine. Uspostavljena je linija obrane koja se iz dana u dan dodatno učvršćivala zahvaljujući čemu je Pakrac obranjen i nikada nije pao.

Već 16. kolovoza grad se počeo prazniti

Grgić se prisjeća dana koji su prethodili samom granatiranju.

- Sjećam se da sam 16. kolovoza čuo detonacije iz smjera Šeovice i znao sam da se nešto priprema. Sljedeći dan je bio miran. Primjetio sam već 16. da se grad prazni da bi 18. kolovoza u gradu bio totalni mir i tišina, podsjećao je na grad duhova. Kada je stigla vijest da je dr. Šreter otet i zarobljen, tada je postalo jasno da je stvar vrlo ozbiljna - pripričava Grgić koji je te 1991. godine dvaput ranjen. U robnoj kući u gradu je teško ranjen 16. prosinca, a lakše je ranjen u akciji kada su u Kusonjama u zasjedi poginuli bjelovarski branitelji.

Neprijatelj bi uspio da je napao sat vremena kasnije

Ponudio je i zanimljivo gledište na tadašnja događanja iz današnje perspektive.

- Siguran sam da bi neprijatelj uspio u svojoj nakani da su s napadom krenuli samo sat vremena kasnije. Mi smo tada bili organizirani na način da smo navečer iz postaje iznosili oružje i dijelili ga civilima na punktovima, a onda bismo isto to oružje vraćali ujutro oko 6 sati kako nitko ne bi primjetio da oružje nedostaje u postaji. Da su napali sat ili sat i pol kasnije, mi ne bismo imali naoružanje da uzvratimo, a vjerojatno bi se i dobar dio nas razišao kućama. Ovako smo uspjeli uzvratiti i pružiti kakav-takav otpor i to ih je zaustavilo u napredovanju - tvrdi Grgić.

Među obiteljima koje su na svojoj koži osjetile žestinu prvog granatiranja je i obitelj Turuk koja živi u Ulici Matije Gupca.

Sve je izgledalo kao u filmu

- To je bilo strašno, sjećam se svega i to su bolne uspomene. Oko 5 sati je nešto počelo tutnjati. Kažem ja suprugu Mati: "Čuj kako grmi!". Kaže on meni: "Ne grmi to, to se puca". Sačuvaj Bože. Jedna od prvih granata je pala na kuću i onda je neko vrijeme pucnjava prestala. Ja sam bila u šoku i odmah krenula čistiti razbijeno staklo, crijep, žbuku koja je otpala od detonacije. Čistila sam i plakala - prisjeća se Marica koja i danas najviše zamjera susjedima koji ih nisu upozorili što se sprema.

U kući je uz nju i supruga Matu, bilo i njihovih troje djece, Ivica, Žarko i tada 15-godišnja Ivana.

- I ja sam pomislila da je najprije u pitanju nevrijeme i grmljavina. Onda sam mislila da je to vatromet, da bih na kraju shvatila kako se ipak puca. Bilo me je jako strah, svi smo se stisnuli u jednu sobu jer nemamo podrum i srepjeli hoćemo li ostati živi. Poslije smo kroz prozor gledali naše dečke koji su se iz Prekopakre spuštali kroz kukuruze. Pamtim da su imali neke male pištolje i da mi je sve to izgledalo kao u filmu, kao da se to ne događa nama - rekla je Ivana koja je s obitelji Pakrac napustila među posljednjima, početkom rujna.