Dolje trava, gore šljiva plava

Šljivarstvo?

Uzgoj, proizvodnja, prodaja i prerada ovog carskog voća, prilika za glavni izvor prihoda ili hobi i mogućnost za dodatnu  zaradu?

Stari , napušteni i u grmlje obrasli šljivici na području cijele Zlatne doline,  na padinama njenih planina i gorja koje je okružuje, dokaz su da je u ovim krajevima šljiva, uz vinovu lozu uvijek bila najzastupljenija voćna vrsta.  Svako pravo , slavonsko-šokačko,  obiteljsko , i ne samo poljoprivredno  gospodarstvo i  gazdinstvo,  bez dobre  šljivovice i kvlalitetnog vina, bilo bi siromašno. Uz čašice dobre šljivove  rakije i uz litre kvalitetnog vina  , rađalo se, vjenčavalo i umiralo . Čudesne su to kapi,   uz koje se staro i mlado i veselilo  i tugovalo, ljubovalo, sastajalo i rastajalo.   I nije se  samo rakija od šliva pekla,  tu je još  i nezaboravni bakin šljivovi pekmez. Sjećanja su još svježa na dane pečenja,    negdje u ćošku avlije ili pod nekom starom šupom, gdje se po cijeli dan krčkao i pekao, gdje još do danas na zidovima tragovi ostaše. E, kako su nam samo zubi crni  bili od tog pekmeza,  jer tkoje za  kaladont tada znao. Drugih namaza osim šljivovog pekmeza,  čiste svinjske masti, možda još i pekmeza od šipka, za doručak i užinu ,  nije bilo. A one sušene,  koje su to svojstvo stekle u vanjskim zidanim krušnim pećima,  gdje su se stavljale nakon  vađenja pečenog kruha i tamo se lagano i postepeno sušile.  Bile bi  nekada sušene šljive  i sa okusom pepela u uglja, ali tko je za to mario. A šljive iz rakije,  ili ,,pijane  šljive",  posebna su priča i doživljaj . Takav svoj  okus i  svojstvo,  dobile bi fermentacijom u staklenoj tegli zajedno sa šećerom i čistom šljivovicom izloženi negdje u pričelju sunčevim zrakama do kasnih jesenskih dana.  Taj  posebni specijalitet od  šljiva i rakije , najviše se kušao  oko Božića i Nove Godine, a bio je omiljena ženska delicija, koja bi ponekad i prevarila, u smislu veselijeg ponašanja, bez nekih loših posljedica, ali zato ponekad sa tragovima lijepih uspomenama. Tako je to nekada bilo.

A danas? Danas Hrvatska proizvodnjom šljiva jedva zadovoljava četrdesetak posto svojih potreba , bilo da se radi  konzumnoj šljivi ili onoj za preradu u pekmeze, kompote, sušenje, a  i za proizvodnju šlijvovice,  koja je sve traženija na domaćem turističkom tržištu , kao i na onom izvoznom. Možda je ovo prilika  i izazov   za sadnju novih nasada šljivika , jer šljiva  u odnosu na druge voćne vrste i  nije  toliko zahtjevna za obradu i uzgoj, i u relativno kratkom vremenu, već četiri godine nakon sadnje, počinjju vraćati uloženo.  Sadnja i uzgoj samo petstotinjak stabala šljive, onako iz hobija,    može donijeti dodatni  osjetan prihod obitelji koja se za takav posao odluči, a za one hrabrije i odlučnije, sadnjom dvije do tri tisuće stabala, s obzirom na traženje tržišta i uz dobru organiziranost , osigurava značajniji prihod i dobru zaradu.

Neće  valjda  slavoncu i šokcu šljiva i proizvodi od nje, ostati  samo u poskočicama,   bećarcu i uspomenama ? Pa zar ćemo i šljivovicu i pekmez od šljive uvoziti ? Previše nam je naše tradicije, kulture i načina življenja , našeg truda i ostavštine  do sada ukradeno i upropašteno , samo zato što su nas neki ,, veliki mislioci i čuvari nacionalne svijsti" uvjerili da to nevrijedi i da  se to neisplati raditi , i to samo zbog toga ,  da bi oni dobro trgovali i dobro zarađivali, a nama su sudbinu odredili na nekom drugom kraju svijeta,

AL JE LIPO LEŽAT U ŠLJIVIKUDOLJE TRAVA, GORE ŠLJIVA PLAVA.