Gdje da djeca danas treniraju - na ulici ili trgu?

Milan Eror jedan je od najtrofejnijih naših sportaša. Iako već dulje vrijeme ne živi u Požegi, ovdje je još davne 1977. godine započeo svoju karijeru u Atletskom klubu Slavonija nakon što je već godinama trenirao nogomet u NK Slavoniji kod trenera Drage Krizmanića. Ovaj 49-godišnji trkač je stasao trčeći po orljavskom nasipu, Požeškoj gori, od Požege do Jakšića, Pleternice ili Velike i nazad. Lani je na Prvenstvu Balkana osvojio četiri zlatne medalje, a nedavno je uspio oboriti dva hrvatska rekorda u samo dva dana, a s obzirom da živi u Austriji, ima pravo nastupa za obje zemlje.

* Sjećate li se svoga prvog treninga?

- Sjećam se da je bio zimi, u sportskoj dvorani Gimnazije, tamo je bilo nekoliko grupa. Trener Ivan Maričević mi je pokazao moje vršnjake koji su bili za glavu niži od mene i rekao da se trenira tri puta tjedno u dvorani. Meni je to bilo smiješno jer sam već trenirao nogomet pet puta tjedno, a i prostor je bio malen. Onda sam otresito odgovorio: "A tko je tu najbolji?" Trener mi je odgovorio da su to seniori koji svakog dana trče po 12, 15 i više kilometara. Ja sam rekao da želim s njima trenirati i sutra sam sa atletičarem Ilijom Marčinkovićem otrčao 12 kilometara do Jakšića i nazad. Na prvom treningu sam zaostao nekih 350 metara. Netko bi odustao, ali ja nisam iako sam pola godine imao upale mišića, ali i želju postati prvak. Bilo mi je teško, no razmišljao sam o tome kako netko trenira još više.

* Ubrzo su slijedili prvi uspjesi, prvo mjesto na krosu Sportskih novosti 1978., potom prvo na Prvenstvu Hrvatske u krosu, drugo na prvenstvu Jugoslavije i ulazak u reprezentaciju s kojom ekipno osvajate srebrnu medalju na prvenstvu Balkana. Kakav je značaj tada imala požeška atletika?

- Na atletskoj karti je tada AK Slavonija imao značaj, bili smo ekipni juniorski prvaci Hrvatske. Iz te ekipe bih izdvojio Dražena Maričevića, Zorana Nježića, Damira Novinca, Zlatka Jaroša. Druge godine nam se pridružio i Kvaternik. Bili smo ekipno prvi, ja sveukupno prvi, a Maričević drugi. Spomenuo bih i izvrsnog maratonca Božu Babića, prvaka Hrvatske s kojim sam često trčao. Požega je imala veliku tradiciju u atletici, tu je i Željko Matešić koji je prije bio višestruki prvak na 3 i 5 km, atletska tradicija je bila nešto što se njegovalo i značili smo nešto.

* Kakva je situacija danas?

- Atletika u Požegi nažalost već godinama ne postoji. Zadnjih 10 godina je atletski klub ne postoji više osim na papiru. Skupinu koja održavaju klub treba pozdraviti, ali to su većinom rekreativci. Atletika je sport koji se radi iz ljubavi, trener Ivan Maričević je bio zadnji veliki entuzijast, poslije njegova odlaska klub je zamro. U atletici se jedino iz upornosti, volje i ljubavi mogu postići rezultati, iz drugih interesa se teško nešto može postići. Velika je pogreška što je atletski stadion zbrisan, za mene je to bio jedan hram kulture, okupljalište. Ja ne mogu zamisliti kako sada djeca iz obližnjih škola održavaju tjelesni odgoj. Nama je tamo, moj pokojni nastavnik Ante Bikić, osim elemenata košarke, rukometa pokazivao i elemente atletike poput skoka udalj, uvis, sprinta.  Gdje danas djeca mogu trenirati, na ulici ili na trgu? Ne znam kome je palo na pamet da ga zbriše. Kako će nastavnik tjelesnog odgoja pokazati osnovne elemente atletike koja je kraljica sportova, bez prikladnog objekta za to?

* Sada živite u Austriji i imate šestero djece. Kakve su vam veze s Požegom i Hrvatskom?

- Nažalost, već dugo nisam bio u Požegi zbog obaveza i djece. Najmlađi Tamara i Damjan imaju 5, odnosno 7 godina. Jednom mjesečno sam poslom u Karlovcu, pa ponekad sudjelujem u utrkama ovdje kao član AK Vital. Ja sam Požežanin, rodio sam se i do svoje 17 godine sam živio tu, kada sam prešao u zagrebački Dinamo, da bih se vratio Požegi 1984. godine i to mi je jedna od najboljih godina. Tada sam nastupao, živio i trenirao za AK Slavoniju. Zbog izvrsnih rezultata su me svaki dan zvali klubovi iz cijele Jugoslavije i tako sam na kraju prihvatio poziv Crvene Zvezde gdje sam se dalje razvijao. Imao sam tu sreću da sam odrastao u Slavonskoj ulici, blizu nogometnog stadiona i igrališta i tu sam provodio svoje djetinjstvo. U moje doba srećom nije bilo računalnih igara i satelitske televizije. Kada bi došao iz škole napisao bih zadaću i s loptom u ruci otrčao sav sretan na igralište i tu provodio cijeli dan, isto tako i vikendima. Kada me majka slala u trgovinu, ja sam razmišljao hoću li stići brže nego jučer. Kada sam počeo trčati razmišljao sam ako danas otrčim do Trenkova, možda ću sutra uspjeti do Velike. To mi je činilo veliku radost. * Kakva je razlika u atletici između Austrije i Hrvatske?

- Kalendar je jako natrpan, od proljeća ima svaki vikend najmanje 20 trka, tako da ne moram daleko putovati na njih. Sasvim je drukčije, na primjer u gradu gdje ja živim, Waidhofen an der Ybbs, bude do 1000 natjecatelja, a mjesto je veličine Pleternice. Ako ih nastupi 150 to znači da je hladno, snijeg ili nevrijeme. U proljeće bude par stotina pa i više natjecatelja. Svaki vikend sveukupno 4 do 5 tisuća ljudi sudjeluje u utrkama. Kad je bečki maraton sudjeluje i do 20.000 ljudi.

* Za usporedbu s ovim što nam je Milan ispričao, na prošlom Memorijalu Zvonka Panežića je trčalo oko 60 trkača, od kojih su mnogi odustali. Naš sugovornik drži rekord i u ovoj tradicionalnoj utrci od Požege do Velike. Je li bilo kakvih zanimljivosti?

- Da, ja sam jedne godine napravio takav štos kada sam stigao uvjerljivo prvi u Veliku za 52 min i odmah otrčao nazad za Požegu do koje mi je trebala samo minuta više. Neki nisu stigli do Trenkova, a ja sam ih ponovno susreo, to mi je bio trening, tako malo dodatno.

* Za koje se utrke trenutačno spremate i koji su vam ciljevi?

- U ovoj godini prelazim u kategoriju starijih od 50 godina i želim oboriti neke rekorde u Austriji i Hrvatskoj, jer imam i austrijsko državljanstvo. Rekordi su tu jači nego u Hrvatskoj, tu još nemam ni jedan. Polako im se približavam, izgleda dostižno, ali treba još dosta rada. Čim budem na tom nivou, bit ću među prvih 10 do 15 u svijetu u tim godinama. Ove godine glavni cilj mi je Svjetsko veteransko prvenstvo u Brazilu u 10. mjesecu za koje imam velike šanse kvalificirati se, međutim put je dalek, potrebno je mnogo novčanih sredstava i vremena,  treba se aklimatizirati i otići tamo bar tjedan dana ranije. Ako se situacija ovih mjeseci dobro razvije i budem na zadovoljavajućem nivou, možda ću sudjelovati. Pred sobom imam dosta zanimljivih trka, zato radim intenzivno i odmaram se, jer je jako važna kombinacija intenziteta i odmora. Sljedeće subote idem na Seniorsko prvenstvo Austrije na koje sam se kvalificirao rezultatom iz Linza, zatim na Prvenstvo Donje Austrije u krosu, pa na Prvenstvo Austrije za tri tjedna. Tako da će biti zanimljivo, trebam se dobro pripremiti.