Grad prijatelj invalida i nogostupidarija

Hvalisave požeške pompe vezane uz problematiku invalida ne mogu sakriti prometne nakarade opasne i za kretanje zdravih

Prvi slučaj: „Grad Požega danas je domaćin potpisivanju ugovora o financiranju 13 projekata za rješavanje pristupačnosti osoba s invaliditetom u 2012. godini. Za ove projekte Ministarstvo branitelja osiguralo je 1.500.000 kuna…“ (citat sa službene web stranice Grada koju sam otvorio uz prateće probavne smetnje). Eto, došli dvoje ministara u posjetu gradu na Orljavi, a njima u čast obećano je da će se na Gradskoj kući postaviti rampa za invalide, te još – ako sam dobro razumio – 12 drugih projekata za invalide. Koji su to projekti – nikako nisam uspio pronaći. Jesu li ministar i ministrica upoznati s naličjem medalje u ovome gradu ? Je li im uopće stalo do toga da pogledaju malo izvan salona Gradske kuće?

Drugi slučaj: „Povelja o pristupačnosti javnih prostora..“ – kako to gordo zvuči. Čovjek bi u prvi mah pomislio da je to deklarativni početak kraja činovničke samovolje pri ustupanju javnih prostora za manifestacije građanske inicijative, da nije dodatka “…osobama s invaliditetom“. No, radi se o protekle godine u veljači održanom ceremonijalnom skupu u „zdrav(kov)ome gradu“.  Unatoč nekim reprezentativnim međunarodnim tijelima na tome skupu – a koje su predstavljale osobe za koje malo tko uopće čuo, -  jumbo-kartonima s gradskim grbovima i svim ostalim što uz to ide, ovo je samo još jedan činovnički drek na šibici od kojeg invalidi neće imati mnogo koristi dok se kreću gradom na Orljavi, odnosno „pristupaju javnim prostorima“. Važno je da tekst Povelje počinje s posebno povećanom i obojanom zamjenicom „MI“, pa nastavlja „…gradonačelnici“, baš kako su počinjale srednjovjekovne papinske enciklike i kraljevske objave (Mi, rimski papa…)

Svjedoci smo prečesto proglašavanih i naglašavanih dana invalida, tjedna invalida, mjeseca invalida, godine invalida, stoljeća invalida…. - svima i svakome puna usta invalida. Je li Požega, a i drugi gradovi baš toliko uznapredovala u konkretnoj pomoći invalidima da se lakše kreću, kao što se može čuti iz prigodničarskih samohvalisanja o „senzibilnosti“ na invalidskim skupovima dok se režu vrpce i ispijaju zdravice. Već u startu valja razlučiti što su zakonske obaveze jedinica lokalne samouprave, građevinskih projektanata i investitora, ustanova i službi od javnog interesa i sl., od onoga što je učinjeno za invalide povrh toga dobrom voljom i zalaganjem. Invalidi su u prošlosti, baš kao i danas, više bili oslonjeni na državne i paradržavne ustanove, nego li na uzajamnu pomoć i vlastite udruge, koje su – barem u Požegi – teško nalazile međusobni zajednički jezik.

Kao i obično, prvo malo povijesti o invalidima na našem području:

Grad na Orljavi imao je snažnu obrtničku djelatnost, a obrtnici su jedini razvijali razne oblike pomoći članovima kojima bi bila smanjena ili uništena sposobnost za rad. U 18. i 19. st. invalidne osobe bile su prepuštene svojoj obitelji, sporadičnoj brizi humanih pojedinaca, te raznim „gospojinskim“ udrugama na čijem čelu su bile supruge uglednih Požežana, ponajviše u okviru Crvenog križa, osnovanog u Požegi još 1888. godine. Osnovano je na ovome području mnoštvo zaklada bogatih Požežana ili crkvenih ličnosti iz vjerskih središta. Kako su te zaklade pomno zabilježene, primjećuje se da niti jedna nije namijenjena pomaganju invalida, nego uglavnom školovanju i vjerskom odgoju siromašne djece. U povijesti grada u 19. st. stoga će se naći i zapisi o privatnim zakladama čija svrha i nazivi danas zvuče komično: npr. “Štipendijalna zaklada penzionalnog društva Županije požeške” ili “Zaklada blagopokojne carice i kraljice Jelisave za kreposne zaručnice” (svrha je bila osiguranje miraza siromašnim djevojkama bez koga je udaja bila nezamisliva), pa onda zaklada Marka Trnačića, krčmara i pekara iz Kapele namijenjena „školovanju mladića za zvanje upravnog službenika“  i sl.

O čisto invalidskim udrugama u požeškom kraju može se govoriti tek nakon 2. svj. rata. Zanimljivo je da je prva bio Savez osoba oštećenog sluha osnovan  1946. g. Požegi. Brinuo se o nabavi slušnih i drugih pomagala, školovanju djece i omladine oštećena sluha, te zapošljavanju i rehabilitaciji članova, čak dobivanju kredita i sl. U svom osnutku organizacija je radila u sastavu Crvenog križa, zatim u sastavu organizacije slijepih, dok se nije osamostalila. Prihode ostvarivala dotacijom Općine i državne lutrije. Godine 1975. imala je 318 članova. Za uspješan rad kao zaslužna navodi se Ljubica Hrbić. Udruženje slijepih osnovano je u Požegi tek 1954. u okviru Saveza slijepih Hrvatske. Vodilo je evidenciju i pomagalo članovima, organiziralo oporavak i rekreaciju uz pomoć liječnika i drugih volontera.

Najznačajnija mirnodopska invalidska udruga - Savez invalida rada, općinski odbor Slav. Požega osnovan je tek 15. svibnja 1964. na inicijativu Općinskog sindikalnog vijeća (do tada su invalidi rada bili u sastavu Udruženja penzionera). Okupljao je invalide svih kategorija kojima je smanjena radna sposobnost pomažući članovima u rješavanju stambenih, socijalnih i drugih pitanja, te školovanju invalidne djece i omladine. Surađuje sa Zajednicom mirovinskog i invalidskog osiguranja i Zavodom za zapošljavanje u cilju zapošljavanja invalida. Općinski odbor ima i mjesne organizacije invalida rada u Pleternici, Kutjevu, Jakšiću, Požeškim Mihaljevcima, Velikoj, Brestovcu, Čaglinu, Kaptolu i Sloboštini. Sekcije invalida rada postojale su u poduzećima Drvne industrije „Slavonija“  i Ljevaonici željeza.

Očito su pile rezale ne samo drvo nego i prste, pa je i nastao onaj crni vic u kome se s podignuta dva cijela prsta traži „daj pet piva za društvo s pilane“, a što se tiče Ljevaonice nisu bez razloga roditelji plašili djecu s tim poduzećem prepunim opasnosti).  O opasnim radnim povredama govori podatak da je godine 1975.  na području općine čak preko dvije tisuće invalida rada u 3 kategorije kojima je priznata smanjena radna sposobnost. Za dugogodišnji rad u toj udruzi zaslužni su bili Marko Filipović iz Požege, Vinko Andrović i Stjepan Crnić iz Pleternice, Milan Ćosić i Ferdo Šulc iz Jakšića, te Tomo Barić iz Kutjeva.

Sve ove udruge nastavile su svoju osnovnu djelatnost mijenjajući lokacije (dugo godina su tavorile u čatrljama u dvorištu iza gradske kuće), zatim statute, udruživale se i razdruživale. Dolazile su i nove udruge specifičnih invalidnih kategorija (multiple skleroze, djece s poteškoćama u razvoju, stradalnika u Domovinskom ratu itd.). Sve one danas traže svoje mjesto pod suncem i ne može se reći da baš previše mare jedna za drugu, jer nema krovne organizacije koja bi ih okupljala oko zajedničkih interesa. Lukavi politikanti su nerijetko uspijevali zavaditi udruge, ili praviti pučeve unutar pojedinih udruga koje su vodili njima nepoćudni čelnici.

Sjetimo se samo skandala sa udrugom slijepih prije 10-tak godina kada se Požega osramotila pred norveškom vladom koja je dala pozamašnu donaciju za izgradnju centra za rad slijepih i slabovidnih, pa zatim kad je iz Zagreba stigla odbijenica za osnivanje još jednog gradskog društva Crvenog križa (postojeće je bilo nepokorno), a usput se možemo prisjetiti i vatrogasnog vozila, dar talijanske vlade, koje se našlo u grabežu između vođa dviju vatrogasnih organizacija. Nemojte misliti da Norvežani, Talijani, pa ni svjetska centrala Crvenog križa u Ženevi nisu o tome obaviješteni. Toliko o međunarodnom „ugledu“ Požege.

Mora se ipak naglasiti ipak da se u od strane gradske vlasti u Požegi zadnjih 10-15 godina dosta pomoglo invalidima na razne načine – dijelom u javnom sektoru, a dijelom kroz pomoći pojedinim udrugama: Dom zdravlja je dobio dizalo, izgrađen je pješacima prihvatljiv most u Primorskoj (sjetimo se samo one odvratne drvene ćuprije), parkiranje vozila invalida sl. Kako je, pak, koja udruga koristila dobiveni prostor, novac ili druge vrijednosti – pitanje je na koje bi odgovor moglo ponegdje moralo dati čak i pravosuđe, no za sada pravorijek o tome u pravilu  za sebe zadržavaju politički vlastodršci kao argument za njihovo ometanje ili ukidanje.

Važan segment društvenog života invalida je mogućnost kretanja, ili kako se to sada zove: „pristupačnost javnih prostora“. Kako tu Požega stoji ? Koliko je samo godina trebalo da požeški Dom zdravlja – inače jedna od brojnih gradskih arhitektonskih nakarada – dobije dizala ? Prvu javnu rampu za kolica  postavio je tek Telekom (o svom, a ne gradskom trošku !) u prosincu 2005. na ulaz svoje zgrade i bila je kao neko čudo.

Prošećimo najprometnijim ulicama grada. Zvučna signalizacija na semaforu postavljena je samo na jednome raskrižju i to (slučajno ili ne) baš kad je bivši predsjednik države Mesić bio u jednom od svojih neizbrojivih posjeta ovome gradu. Semafor pored parka, na križanju prometnijih ulica - Zvonimirove i S. Radića ne samo da nema zvučne  signalizacije za slabovidne, nego nema ni posebno svjetlo za pješake, tj. kada se pješacima upali zeleno, upali se i vozilima koji pješacima dolaze s leđa ! Stupovi drugoga obližnjeg semafora postavljeni su gotovo na sredinu nogostupa, iako ima mjesta na travnjaku iza njega.  Nekome je valjda bilo preskupo dodati pola metra vodoravnog dijela nosača semafora.

Invalidi, kojih u Požegi navodno ima oko 3 i pol tisuće, imaju još problema s oštrim visokim bankinama, kojekakvim birtaškim i trgovačkim stolovima i stolicama,  te oglasnim tablama i drugim truljama na nogostupima koje poneki izlažu kao na kakvom arapskom bazaru prije nekoliko stoljeća. Teško ih ponekad obilazi i zdrav čovjek, a kamoli netko sa štakama ili bijelim štapom.  Loša prometna regulacija na kušnju stavlja pješake invalide na mnogim mjestima, u što svakako treba ubrojiti i željezničke rampe na besmislenom slijepom pravcu prema Velikoj, pri čemu svi moramo vrludati između željeznih „štangi“.

No, pravi biser opasnosti za invalide nalazi se baš tamo gdje oni obavezno moraju dolaziti: tzv. „novo socijalno“, odnosno zgrada u kojoj nalazi Zavod za zdravstveno, te Zavod za mirovinsko osiguranje (Ul. Republike Hrvatske). Kršeći već onda postojeći zakon o popločavanju nogostupa koji brani glatke površine, lokalni političari i projektanti bivšega režima htjeli su taj pješački potez  ukrasiti natkrivenom površinom koja će se sjajiti (kako naš seljak kaže: kao pasja kesa). To nije klizalište samo zimi ili po kiši, nego i kad je suho, a nemate gumene đonove. Dodatnu muku predstavljaju dvije četvrtaste rupe iz kojih vire metalni „bibci“ kao stvoreni da se na njih potepe i zdrav čovjek, a kamoli invalidna ili starija osoba. Prolaznici su prisiljeni, osobito u zimskom i kišnom vremenu, gaziti po travnjaku koji se pretvara u blatne bare i ondje nema nikakve svrhe. No, bolje blatne cipele nego polomljene noge ! Dodajmo tome i suviše strmu kosinu za kolica na kojoj se samo invalidi vrlo snažnih ruku  mogu uspeti.

Ne znam gdje je prvi čovjek Požege „tubeknuo“ kada je slomio svojevremeno nogu (ma znaaam… pred jednom birtijom čijem vlasniku je prijetio tužbom), no pred „socijalnim“ sigurno nije (tamo poslove s papirima za njega obavljaju drugi), jer da jest, valjda bi ova nogo-stupidarija s nogostupima bila popravljena.  Široki četvrtasti   stupovi ondje su obloženi istim glatkim pločama kao i nogostup da se ne možeš ni dobro uhvatiti pri padu. Na njih bi bilo dobro objesiti spomenutu  jumbo – povelju, a možda i svježe potpisan ugovor s Ministarstvom branitelja, ako se ne ispuni ono čemu je namijenjen. Ako će njegovom provedbom spomenute prometne nakarade (ima ih još, dabome) biti uklonjene – svaka čast, no sve se bojim…