Grgurevo, nekad i sad

329. po redu! 12-oga ožujka ovaj "najpožeškiji" od svih požeških nadnevaka Požežani će osamnaesti puta slaviti kao Dan grada. Od jutra će sa obronaka Požeške gore odjekivati plotuni iz mužara i topova.

Požežani i njihovi gosti ispuniti će vinograde i klijeti od Mizerovca i Svetoga Vida, preko Velikog kamena, pa sve do Sokolovca. Uz glasno pucanje, i oblake barutnoga dima, domaćini će stolove ispuniti šarolikom ponudom jela i pića, i svatko će kod svakoga biti rado viđen i dobro došao gost. Požeškim brdima hodati će povorke šetača. Biti će tu uglednika i političara, privrednika i policajaca, vojnika i novinara, Požežana i Slavonaca te gostiju iz dalekih krajeva Hrvatske i svijeta. Malenu Požešku goru posjetiti će silna vojska momaka u živopisnim odorama povijesnih postrojbi, od požeških Grgura i Pandura, do dubrovačkih Trumbunijera, osječkih Sokola, turopoljskih Bandijera ili Keglevičevih stražara.

U vinogradarskim klijetima, vikendicama, pa i velikim šatorima veseli domaćini predvoditi će grgurevske napjeve, dok će ih glazbom pratiti brojni tamburaši iz Požege i okolice. I pucati će se iz topova i mužara, iz kubura i pušaka do kasno u noć! I neka zna svaki putnik namjernik – da to mi Požežani Turke ćemo tjerati, kao i naši potomci, kao i naši pretci!!!! Već stoljećima kažu da se Požegi vraća svaki namjernik koji vodu popije sa izvora Tekije.Slobodno bih dodao da se požeškoj proslavi Grgureva vraća svak` tko je barem jednom u njoj sudjelovao i hitac iz mužara ili topa opalio.Ovu živopisnu najavu proslave Dana grada Požege – Grgureva u "Požeškim brdima" temeljim na vlastitom doživljaju Grgureva u posljednjih dvadesetak godina. Ono je postalo nezaobilazni požeški turistički brend, koji treba pažljivo njegovati.

Organizacijom proslave požeškog Grgureva trebaju se baviti znalci i promicatelji požeške tradicije, a ne kruti administratori ili zaposlenici gradskih službi. Nekoliko snažnih "aduta" proslave Grgureva posljednjih godina više ne viđamo. Izuzetne scenske prikaze bitke na Sokolovcu, u izvođenju Tomislava Čmelara i glumaca Gradskog kazališta Požega danas su zamijenili kratki nastupi mažoretkinja. Negdašnja proslava Grgureva za građanstvo pored kapelice Svetog Vida na Požeškoj gori, u ogranizaciji TZ Požega, koja je uvijek bila izuzetno posjećena i jedina prilika da u proslavi Dana grada sudjelu svi Požežani bez obzira na socijalni status, ugašena je prije nekoliko godina. Još uvijek se netom prije grgurevske proslave održava Svečana sjednica Gradskog vijeća grada Požege, na kojoj se laureatima, poduzećima i istaknutim pojedincima, dodjeljuju nagrade povodom Dana grada, a jedna od novina posljednjih godina (pa tako i ove) javno je snimanje glazbene emisije "Lijepa naša" uoči Grgureva u Športskoj dvorani Tomislav Pirc.

U tjednu prije Grgureva brojne gradske Udruge pripremaju bogat program. Ovdje bih posebno istaknuo ovogodišnje Dane Matice hrvatske. U obilju zanimljivog programa proteklih dana, požeški matičari na čelu s dr.sc.Vesnom Vlašić 6. ožujka postavili su i blagoslovili obnovljeno Fra Lukino zvono na obroncima Sokolovca, prvotno postavljeno o Grgurevu 2000.-te godine, te devastirano osam godina kasnije. Uvjeren sam da o ovovremenim proslavama Grgureva – Dana grada Požege, Požežani gotovo sve znaju. Zbog toga bih se ovdje ipak radije dotaknuo požeške grgurevske prošlosti i tradicije.

U povijesnom slijedu Dan grada Požege unazad stotinjak i više godina mijenjao je nadnevke, od nekadašnje Svete Terezije 15. listopada, uz koju je bio vezan i Terezinski vašar, preko 12. rujna (po 12.9. 1944. kada su partizani ušli u Požegu) - od 1945. pa sve do 1990. godine. Unazad 27 zadnjih godina Dan grada su obilježavali nadnevci 1. rujna – dan kada je carica Marija Terezija 1765. godine dodijelila gradu Požegi povelju slobodnog kraljevskog grada, te je nakon 3 godine, opet vraćen Dan sv. Terezije 15. listopada, što je trajalo do 2000., kada je na prijedlog požeškog ogranka Matice hrvatske, njezin tadašnji predsjednik i gradski vijećnik pokojni dr. Željko Muljević od Gradskog vijeća zatražio potporu da se Danom grada Požege proglasi 12. ožujka, čime je u javnost vraćena i potvrđena davna tradicija obilježavanja i slavljenja toga dana u ovome gradu.

U rimokatoličkom kalendaru do 1970. godine dan 12. ožujka bio je Dan pape Grgura I. Velikog i zato su Požežani oduvijek taj dan nazivali Grgurevo. Od tada, promjenom nazivlja svetaca u kalendaru taj dan rečenoga pape prebačen je na 3. rujna, ali Požežani su ustrajno imenovali i slavili isti dan 12. ožujka, i nazivali ga Grgurevo. Toga dana 1688. godine brkati franjevac Luka Ibrišimović, kažu legende i povijesni zapisi, spriječio je turski napad i povratak Turaka u Požegu, uz brojni puk koji mu je u tome svesrdno pomogao. S vremenom je taj nadnevak obojen domoljubljem u srcu svih Požežana postao i ostao znak slobodarske misli i poštivanja Svetih starih sloboda. Svi slojevi onovremenoga društva su ga jednako cijenili i nosili u srcu.

Unazad 329 godina sve do danas Grgurevo je požeški i hrvatski puk redovito i glasno znakovito obilježavao između ostaloga pucnjima pušaka, mužara i drugih oružja diljem požeških vinograda na prigradskim brežuljcima Sokolovcu i Velikom kamenu. Ni u jednom vremenskom razdoblju do danas nije ovaj način bilježenja slavne prošlosti bio isključen, samo su se mijenjali njegovi sudionici. Svi gradski staleži su u tome sudjelovali, a mjesto slavljenja uvijek su bili prigradski brežuljci na Požeškoj gori, od Vranduka pa do Svete Jelene na Sokolovcu. Požeški Franjevci u Ljetopisu Franjevačkog samostana redovito su bilježili događaje i zgode sa grgurevskih proslava. Najstariji od ovih zapisa potječe iz 1825. godine, a do 1970-ih godina Franjevci su opisali više od 30 proslava Grgureva.

Imućniji ljudi u gradu Požegi, u vremenu unazad 150 godina, ulagali su novac u sadnju vinograda, a oni manje imućni iz požeških prigradskih naselja imali su mogućnost teške, ali vrijedne zarade kopajući odnosno obrađujući te vinograde, tako da su vinogradari u tome vremenu postali nositelji tradicije Grgureva i grgurevskih običaja, pa i u sivim vremenima komunističkoga razdoblja, u kojemu se ova požeška tradicija održala. U tome vremenu za Grgureva se u brdima mogla čuti hrvatska riječ opletena domoljubljem i vjerom u Boga i Domovinu, jer je svaki naraštaj običaj preuzimao od otaca i djedova i vinogradara Požežana te iste ostavljao svojim sinovima i tako do danas. Svako razdoblje slavljenja Grgureva u Požegi obilježili su likom i djelom istaknuti pojedinci. Grgurevo se slavi i za vrijeme 2. svjetskog rata, ali zbog ratnih prilika nešto tiše i skromnije, pa se nakon 1945. Požežani ponovno okreću svojim brdima.

Unazad pedesetak godina, oko 1970. godine u Požegi je izrastao novi naraštaj vinogradara, koji opet glasnije počinju obilježavati Dan Grgureva, uz one starije koji već polako odlaze. Sretan sam i vrlo ponosan jer sam već kao sasvim mali dječak tih ranih sedamdesetih zajedno sa ocem boravio na "kultnim" proslavama Grgureva u vinogradima Slavka Harta, Pave Grgurića, Vlade Bauera i nekolicine drugih požeških vinogradara.Te su proslave, nakon druženja u "požeškim brdima" redovito završavale uvečer u gostionici Šport u Sokolovoj ulici. Grgurevo u to vrijeme dobiva suvremenije ime "Tjeranje Turaka", ali sadržaji ostaju isti.

Mlađi vinogradari od ovih, uglavnom trgovci, ali i obrtnici, ugostitelji, i intelektualci nastavljaju slavljenje Grgureva dajući Tjeranju Turaka suvremenije tonove. Na Grgurevo mužari su se ispaljivali već od jutra, a najžešće se pucalo od podneva pa do sumraka. Dok su topnici upravljali mužarima, domaćini bi spravljali ukusna jela, na peki se peklo meso, na roštilju vrtile kobasice, kuhao se čobanac, pržile krumpirove police, a našlo se i starog kulina počesto i šunke, dok je sve to bivalo zaliveno krepkim požeškim vinima. Nakon vina uvijek bi na red došle i pjesma. Najčešće su se pjevale "U Požegi na Orljavi", "Kad smo bili graničari stari", "Oj požeške uske staze" i druge pjesme ispunjene požeškom tradicijom i Domoljubnim nabojem!