¨Iskusio sam borbu za život, ali alpinisti jednostavno moraju dalje¨

Stipe Božić, alpinist s kamerom koja je zabilježila najviše vrhove svijeta i svih kontinenata posjetio je Požegu kao gost Planinarske sekcije Požeškog tamburaškog orkestra. Stipini dokumentarci o planinama, jamama, rijekama i pustinjama su oduševljavali mnoge generacije. Ljudi inspirirani njegovim radom danas su istaknuti alpinisti i speleolozi. Gradsko kazalište je bilo puno Požežana koji su slušali priču o usponu na drugu najvišu planinu svijeta - K2 ili Chogori. Uspon koji je koštao života Boštjana Kekeca, Stipinog prijatelja, a skoro i samog Stipu. Nakon 20 godina napisao je knjigu "K2 - trijumf i tragedija. Posjetitelji su u redu čekali potpise i fotografiranje s alpinističkom legendom.

- To je drugi po visini vrh svijeta, ali kažu da je najopasniji. Svaki četvrti penjač koji je osvoji vrh nije se vratio živ. Zaista ima loš glas i mi smo to iskusili. Nakon što smo se popeli relativno elegantno, na povratku smo imali strašnu tragediju da smo se jedva spasili, a jedan od naših prijatelja, Slovenac Boštjan Kekec je ostao zauvijek gore. Bio je vrlo dobro pripremljen, ali nažalost hipoksija je naglo djelovala na njega. Unatoč našem trudu i pokušajima da ga spasimo, nismo uspjeli. Više od 20 godina je trebalo da napišem knjigu iako sam sve imao u glavi, nešto sam pisao i po novinama. Ovo je zapravo jedan dug tom vremenu i tom snu kojeg smo u to vrijeme sanjali, dug jednoj priči koja je fantastična i koja se rijetko događa - priča Stipe Božić.

- Može se slobodno kazati da je silazak s planine K2 najopasnija situacija u kojoj sam bio. U jednom trenutku sam skinuo naočale i ultraljubičaste zrake su mi oštetile rožnicu. To se zove snježno sljepilo. Spuštao sam se slijep, a moj drug je izgubio prste na rukama. Zapravo su mu se smrznuli tako da sam ja njemu morao vezivati uže i pomagati, a on je meni govorio kuda treba ići. Zajedno smo funkcionirali kao jedna osoba - opisuje Stipe.

Pri samom silasku s K2 su proživjeli pravu borbu za život, ali Stipe kaže da alpinisti jednostavno moraju dalje. U karijeri je sudjelovao u više od 25 himalajskih ekspedicija i još toliko drugih. Bio je 85. čovjek na vrhu svijeta, četvrti s tri najviša vrha svijeta, osvojio je najviše vrhove kontinenata i s kamerom se spuštao u Lukinu jamu.

- Ja sam sretan da sam ostao nekako u srži dijete. Od najranijih dana sam sanjao kako bi se bilo lijepo popeti negdje visoko i to me još drži. Pomalo sam djetinjast još uvijek. To je lijepo u okrutnom svijetu zbilje, sakupljanja bodova, novca i nekretnina. Ima nas koji skupljamo neke nematerijalne stvari. Za mene je najljepše iskustvo Antarktika. "Na dnu" je naše zemaljske lopte i oko južnog pola koji je totalno nenaseljen, koji je kao da ste na drugom planetu. Tamo nema ništa što je živo, a da živi udaljeno od obale. Cijeli kontinent je potpuno pust i bijel, planine su pokrivene snijegom, eventualno strmine granitom. Kad ste dolje, izgleda kao da niste na Zemlji.

- Nije nužno da se bavite vrhunskim alpinizmom, tako opasnim sportom. Poželjno je da mladi odlaze u prirodu, pogotovo u planine, šume, uz obale rijeka i mora, da se kreću i bave sportom. Naše tijelo je toga željno i napravljeno da se kreće, bez kretanja ono će zakržljati - poručuje na kraju.