Jedini stanovnici u selu: ¨Sve imamo, samo nam ljudi nedostaju¨

Ako niste lovac, šumski radnik, veterinar ili avanturist, teško da ćete znati gdje su Livađani i kako do njih doći. Selo je to na lipičkom području u kojemu je prema popisu stanovništva iz 1991. godine tada živjelo 58 stanovnika. Danas u njemu žive samo Milica i Čedomir Mlađenović, supružnici koji zajedno imaju 160 godina.

- Ako volite prirodu i mir, onda je ovo selo izmišljeno za vas. Sve što se može čuti je cvrkut ptica, ali meni su one već dodijale. Lijepo nam je, ne nedostaje nam ništa za život osim ljudi, naroda, susjeda. Kada smo se vraćali u Livađane 2003. godine nismo ni pomišljali da se nitko drugi neće vratiti i da ćemo godinama u selu živjeti sami - počela je priču Milica dok je kćer Ljubica, koja je navratila kako bi im pomogla u svakodnevnim kućanskim poslovima, otišla po gazdu Čedomira koji je radio u polju.

- Vidjet ćete sada kad dođe, Čedo je čovjek koji ima tri srca jer toliko voli raditi iako je star i već pogrbljen - rekla je Milica ili Mica, kako je zove Čedo. Za nekoliko minuta u ljetnu kuhinju je ušao pogrbljeni starčić, upravo onakav kakvog je opisala supruga, ali čim je sjeo za stol i počeo priču, bilo je jasno da je ovaj starac uistinu poseban.

Nemamo s kime podivaniti

- Ljudi mi fale, ljudi! Mi malo trebamo i imamo dosta, dobro živimo, ali nemamo s kime podivaniti. Dođu povremeno lovci, dođe i naš veterinar Šimić, navrati nam i rodbina, ponekad i prijatelji iz susjednih sela pa vrijeme nekako prođe. Sad je jedna obitelj kupila kuću iznad nas pa se nadam da će brzo doseliti i da ćemo napokon dobiti susjedstvo - počeo je priču Čedomir.

Livađani su od Lipika udaljen smao 7 kilometara, a od državne ceste D5 u Donjem Čagliću svega 3 kilometra. Do sela vodi nekada asfaltirana cesta koja je u dosta lošem stanju, ali je prohodna. Od infrastrukture imaju struju, vodu imaju zahvaljujući bunaru, a kako kažu, najvažnije im je da imaju signal za mobitel.

Mlađenovići su se oduvijek bavili poljoprivredom, a i danas im je to glavni posao. - Nekada sam imao tovilište s po 150 bikova i junica, a obrađivali smo 30 jutara zemlje. Uzgajao sam i rasplodne konje, a moji su ždrijebci dobivali i nagrade na sajmovima i izložbama.

Hrane se i žive ekološki

- Danas imamo dvije krave, kobilu, držimo ovce i svinje. Imamo svježe mlijeko, sir, kajmak, jaja. Mica ima veliki vrt pa se hranimo zdravo i prirodno, samo s onim što uzgojimo. Kažem ja, ekološki. Nekad sam i sijao na poljima, za stoku, ali danas više ne mogu zbog divljači. Šta ne pojedu divlje svinje, pojede jelen koji preskoči ogradu baš kako se kaže "k`o jelen" - žali se Čedo i dodaje da tu ne mogu pomoći ni njegovi psi Šarko i Nodi.

Kaže da ga je do 77. godine zdravlje odlično služilo, a onda je počeo obolijevati. Prije dvije godine je vozio drva i pao s kola. - Žarko ti sunce ljubim, mislio sam da više nikada neću moći okrenuti glavu, al` eto, Bogu hvala, dobro je iako se više ne mogu ispraviti.

Redovno biciklom u Pakrac

Čedomir je poseban i zbog još jedne neobične stvari. Iako je u 82. godini i sa zdravljem baš i nije najbolje, svako malo sjedne na bicikl i provoza se do 12 kilometara udaljenog Pakraca.

- Treba mi dva sata u jednom smjeru, a volim otići jer tamo sretnem prijatelje pa malo porazgovaramo. Odem i platiti režije, kupim što treba, uprtim to na bicikl pa nazad kući. Teže je vraćati se jer nekada sam znao na bicikl natovariti i po 10 kila, a i gadna je uzbrdica uz Mačkovac pa tamo guram bicikl. Nema helikoptera da me šlepa - kroz smijeh priča Čedo.

Na pitanje kada se budi, odgovara: - I danas se budim oko 3, pola 4. To je usađeno u čovjeku, to ti je kao malo dijete koje u isto vrijeme mora dojiti. Odmorim preko dana, najviše 10 minuta i dobro. Navečer, kad nahranim blago i kad večeram, odmah zaspem.

Televizor imaju, ali kažu da ga ne gledaju. Poslušaju tek radio, uglavnom vremensku prognozu. Nemaju radne strojeve pa plate kada im tko što treba napraviti, a Čedo je posebno ponosan što je uspio u životu iako je završio samo 2 razreda osnovne škole.

- Al` sam znao prebrojati novce i nije me se baš moglo prevariti - odgovara.

Platio bi nekome da pokosi, ali nitko neće

Dvaput godišnje njihova kuća u Livađanima oživi jer im u posjet, na slavu, dođe troje djece, petoro unučadi i četvoro praunučadi.

- Naša kapija je i danas otvorena i dobrodošao je svatko. Mi smo ostali dobri sa svima s kojima smo bio dobri i prije i nikome se nismo zamjerali - kaže Milica, a na kraju se Čedo dotakao i aktualne krize koja nikako ne prolazi.

- Kriza je svagdje, živi se teže nego prije, zato što je bilo puno više posla. Ja kažem da posla ima i danas za onoga tko hoće raditi. Takvih je malo jer ja bih platio nekome da mi pomogne u polju, da mi pokosi, ali nitko neće. Svi samo nešto psuju politiku i vlast, a umjesto da psuju, bolje bi bilo da rade. Al` neka, vidjet ćeš, bit će bolje za dvije-tri godine. Ne znam hoću li ja još toliko poživjeti, ali bit će bolje. Mora - zaključio je Čedo.