Josip je sportaš i pleše - ritam hvata vibracijama na podu

- Bez tumača se često ne možemo sporazumjeti. Ako nas ne razumijete, olovka i papir mogu pomoći. Pričajte polako i razgovijetno u lice jer neki od nas mogu čitati s usana. Onima koji kasnije ogluše i nagluhima je nešto lakše pričati – kaže Jadranka Vukoja, predsjednica Udruge gluhih i nagluhih osoba Požeško-slavonske županije.

- Zanimanje osoba dobrog sluha za znakove je slabo usprkos lakoći učenja osnova. Na zadnjem tečaju im je to pošlo za doslovno za rukom u samo dva mjeseca. Znakovni jezik se razlikuje malo po mjestima, u Hrvatskoj se razumijemo dok stranci imaju drukčije znakove. Osobe koje nas poznaju mogu nešto razumjeti i po ustima. Obitelji nam znaju osnovne znakove i slovkanje. Imali smo tečajeve na koje su nam dolazili pretežno iz Centra za socijalnu skrb i ustanova koje rade s nama – pojasnila nam je znakovima koje je tumačila tajnica udruge Ivana Kuraja.

Unatoč  osposobljavanjima koja provode i novčanoj naknadi za zapošljavanje, samo troje njih s visokim stupnjem gluhoće radi.

- Nekad  radimo na zamjeni, no  brzo završimo na Zavodu za zapošljavanje. Zaposleni rade poslove krojenja, čišćenja, tokarenja i plakatiranja. Dvije osobe smo osposobili za zanimanje web dizajnera, imali smo edukaciju i za operatera na računalima. Svima je sada teško doći do posla, no nama je teže, ljudi nisu dovoljno senzibilizirani.

Jadranka Vukoja

Rade slabije plaćene poslove. Nisu izbirljivi, no nezaposlenost ih teško muči.

- Završila sam krojačku školu u Zagrebu nakon čega sam došla u Požegu. Volim šivati i crtati. Radila sam deset godina u struci, kasnije kao pomoćna kuharica, završila sam i tečaj za računalnog operatera. Nisam imala problema s poslodavcima dok sam radila. Nažalost više nema posla, svagdje šaljem zamolbe, svima je teško naći posao, ali nama je teže – povjerila nam se.

- Prijatelj mi je predložio da pokrenemo udrugu nakon skupljanja po kućama. Pokrenuli smo je, zapravo ponovno, 2005. godine, jer je prijašnja udruga zamrla nakon rata. Sada imamo stotinjak članova, od toga čak 16 djece i oko 35 teže gluhih.

Održavaju kreativne radionice, tjelovježbe,  druženja, tribine sa psihologom i logopedom surdologom. Uz dvoje zaposlenih tumača rade na stalnom širenju usluga. Putuju i upoznaju druge gluhe osobe. Imaju poludnevni boravak i druženja subotom.

Josip Jakoubek, član udruge, aktivan je i uspješan na sportskim natjecanjima za osobe s invaliditetom.

- Volim sve sportove, idem na tjelovježbu i kuglam. Igrao sam nogomet i rukomet kao golman, a jednom sam osvojio 3. mjesto na utrci dugoj 23 km. Volim i folklor te ples, a kad plešem ritam hvatam po vibracijama na podu – ispričao nam je vitalni umirovljenik Jakoubek.

Osim sporta obožava radionice, rezbarenje i crtanje kao i radove od pijeska. Mnogo toga se u odnosu prema gluhima promijenilo.

- Kao beba sam dobio temperaturu i oglušio, a prvu sam zdravstvenu knjižicu dobio tek s 19 godina. Nije bilo knjiga i malo se toga znalo. Školovao sam se u Osijeku pa u Karlovcu. U Požegu sam došao s krojačkim iskustvom i nakon samo pet dana probe dobio posao u Slozi, gdje sam 30 godina radio kao krojač, a 5 kao kontrolor. Nekoć je osobama s invaliditetom bilo lakše naći posao – ispričao nam je Josip rukama.

Na njihovom štandu u pješačkoj zoni možete naći zanimljive radove za uskršnji poklon iz njihovih radionica i pritom im malo pomoći. Ukoliko netko želi naučiti i pokoji znak hrvatskog znakovnog jezika, to može uz pomoć ovog videa: