Juraj Zelić se prisjeća: Najgore je bilo kad je gorio Jagodnjak

"Vatrogasac je onaj koji srcem pristupa obrani ljudskih života i materijalnih dobara, ne gleda politička ili vjerska opredjeljenja. Ne smije biti svađalica, čovjek i njegovo dobro mu moraju biti prije svega - kaže Juraj Zelić, dugogodišnji vatrogasac i nekadašnji zapovjednik DVD-a Požega dok se prisjeća brojnih zanimljivosti iz života u DVD-u koji je jučer proslavio 140. godišnjicu postojanja.

- Sad mi je 28. godina kako sam član DVD-a Požega. Došao sam iz Hrvatskih šuma gdje se već vodilo puno računa o protupožarnoj zaštiti. Tamo smo obavili prve tečajeve za vatrogasce pa sam odmah prihvaćen. Kasnije, 1988. godine na jednoj skupštini društva sam bio izabran za predsjednika i to me začudilo. Vjerojatno su me izabrali kao jednog od bivših direktora OUR-a Hrvatskih šuma koje su surađivale s vatrogascima.

- Krajem 1989. su se događale demokratske promjene. Predstavljanje jedne od prvih stranaka koje su nastale je obavljeno u bivšem vatrogasnom domu u Babukićevoj ulici. Tada smo morali, naravno, pitati nadležne organe vlasti i začudo su nam to odobrili. Naši članovi vatrogasci odmah su shvatili da dolaze neka druga vremena i u vrijeme domovinskog rata u proljeće 1991. počelo se s intenzivnim dežurstvima radi mogućih intervencija.

- Bilo je eksplozija i požara koji su bili nepoznatog podrijetla. Bez obzira na to je li to bila pravoslavna crkva ili parohijski ured, naši vatrogasci su bili uvijek spremni i gasili. 1991. godine članovi DVD-a koji nisu otišli u vojsku ili policiju ostali su i dežurali. Brinuli su se i o izbjeglicama kojih je na tisuće prošlo kroz vatrogasni dom. Sjećam se noćnih šumskih požara. Početkom jeseni ili krajem ljeta 1991. godine gorio je cijeli kraj od Kamenske prema Striježevici pa sve do Zvečeva. Vjerojatno su to bili namjerno izazivani šumski požari. Naši vatrogasci u teškim uvjetima su noću odlazili na teren. Često su morali pazili da ih netko fizički ne spriječi u gašenju - prisjeća se Zelić.

- Jedan od požara koje sam zapamtio je požar u Jagodnjaku. Tamo sam prvi put vidio kako se nakon određenih napora naši vatrogasci gotovo padaju u nesvijest jer gube fizičku snagu. To je bilo negdje 1989. godine. Požar je bio na kraju Jagodnjaka prema Gradskim Vrhovcima. Gorjela je šuma, ali postojala je mogućnost da se požar proširi na lugarnice u Sokolovoj ulici. Sjećam se i požara na kraju Požege između Ulice sv. Josipa i Drškovaca. Izgorio je dio gospodarstva. Postojala je opasnost da se zapali i stambena zgrada. Svi su se bojali. Kad vidi stanje ukućana, čovjek suosjeća, ali naši su dečki to uspješno odradili - nastavlja Zelić.

- Osim požarnih intervencija imali smo i preventivnu zaštitu da hidranti u gradu budu u dobrom stanju. Nekad smo točili vodu na Orljavi. Čistili smo bunare kojih više nema u Požegi, a onda su bili važni jer u okolišu nije svagdje prodro gradski vodovod. Iz njih se također crpjela voda.

Vatrogasci su se osim požara oduvijek bavili i spašavanjem od poplava. Juraj se tako prisjeća i velikih poplava koje su plavile Trg Sv. Trojstva.

- Vučjak se kao bujični potok često izlijevao na mjestu gdje skreće u Orljavsku ulicu i vraćao prema Trgu Sv. Trojstva. Takve poplave su se događale često sve dok nije uređen tok potoka. Zadnja koje se sjećam je bila 1972. godine. Tada je posljednji put bio poplavljen trg. Orljava je nabujala na mjestu gdje se ulijeva Veličanka i vraćala se natrag. Nosila je puno trupaca i granja pa je na mjestu gdje se nalazi plavi most došlo do zakrčenja prolaza, Bio je poplavljen dobar dio Požege iz same Orljave.

Vatrogasno društvo sada ima vozilo s korpom i 30-metarskim ljestvama, navalna i nekoliko pomoćnih vozila, prateću cisternu i još puno toga, a za intervencije je uvijek spremno 32 vatrogasca s punom opremom. No, nekada nije bilo tako.

- Dok smo išli na obuku, gotovo da i nije bilo opreme, ali smo bili željni znanja. Kako se pojavljivala nova tehnika, pokušavali smo naučiti kako se svime koristi od navalnih vozila do hidrauličnih pumpi i gašenja suhim prahom. Jedna od najvažnijih inovacija su bile hidraulične vatrogasne ljestve. U vrijeme kada su izgrađeni neboderi u Babinom viru, Grad se pobrinuo da ih dobijemo i vatrogasac se mogao popeti do 20-ak metara visine. Imali smo vježbe gdje se moralo odabrati čovjeka koji je spreman, nema nesvjesticu i koji se lako penje. Morao se znati zavezati i spustiti čovjeka na vatrogasno platno. To je bilo 80-ih godina. Tek kasnije smo dobili modernije ljestve s korpom.

- Dobro je za vatrogasno društvo da unazad 15 godina imamo jak podmladak. Danas imamo 50-ak mladih ljudi od 10 godina do 18 godina, koji će ući u društvo kao spremni vatrogasci. To nam je nada za budućnost - ustvrdio je Juraj Zelić.