Kako djeca mogu zbližavati odrasle?

Već krajem 19. stoljeća Požega je imala dječjih vrtića koliko i danas!Uskoro počinje nastava za osnovce i opet ćemo vidjeti sitne prvašiće s golemim ruksacima na leđima kao da se spremaju penjati na Mount Everest. Prije toga obavezna je - nazovimo ju uvjetno - predškolska škola s programima, pravilima i trajanjem koji se (pre)često mijenjaju, ovisno o tome u kojoj birokratskoj kaljuži koja vlast traži i otkriva "toplu vodu" odgoja i obrazovanja, trčkarajući  uzalud za europskim obrazovnim standardima. Dobar dio djece koji pohađaju vrtić samo će nastaviti "uzajamno druženje", svejedno zvali svoje tete "tetama" ili "učiteljicama".Golemi činovnički aparat nadležan za školstvo temeljito se brine da ne budu upisi i druge stvari jednostavne, pa se tako sada za  upis djeteta u obavezni predškolski program traže famozni OIB-i oba roditelja, preslike njihovih osobnih iskaznica i još kojekakvi papiri (kako je to riješeno s nahočadi, ne znam, valjda su tu još veće zavrzlame sa skrbnicima) - sve u strahu da se ne bi netko nepoželjan prošvercao u pred-nastavnu nastavu. Kada će takva nastava početi, koliko će trajati, kako ju organizirati, tko ju sve mora pohađati i još koješta mijenjat će se, kao i obično, od godine do godine (nerijetko i za trajanja školske godine), a trend je da zakonom propisano školovanje što ranije počne i što kasnije završi.Kako često šećem sa svojom petogodišnjom unučicom imam prilike razgovarati s mnogim roditeljima od kojih se neki začude što djevojčica nema ni dana "staža" u dječjem vrtiću - maltene dijete neće znati komunicirati s drugom djecom, pa ni odraslima ako se ondje ne obuči. Ma nemoj! Mnogi me krivo pogledaju kad im kažem svoj stav da je dječji vrtić prvenstveno nužno zlo za roditelje i djecu, a ne ustanova službeno prenapuhanog psiho-socijalnog značaja. Uvažavamo pedagogiju, ali valja uvažiti i tradicionalne obiteljske i druge društvene odnose kod mališana koji su pri "baka servisu" (ili "djed-servisu") pri čemu se igraju s djecom bližih i daljih susjeda, rodbine i kućnih prijatelja.

Pri tome i dijete i roditelji mogu birati s kime će se družiti, a s kime ne,  no čim stupi nogom u vrtić počinje dugo razdoblje života u prisilnim zajednicama: škola, vojska (nekada), radno mjesto, pa i takve zajednice kao što je rodbina bračnog druga, sustanarstvo i sl. Naravno da se u vrtiću i "predškolskoj školi" dosta novoga nauči, da se djeca zabavljaju, uče disciplini i upoznaju "svijet oko sebe", no zar je imperativ da djeci otimamo dio bezbrižnog djetinjstva kad im što ranije tovarimo obaveze na leđa?

Neće zbog toga biti ni pametniji, ni stručniji, ni snalažljiviji u životu, a niti moralno bolji kad odrastu. Pustite djecu... ima vremena kad će se početi sudarati sa životnim nedaćama. Dajmo zato što više igre i kreativnosti koju će dječja mašta nadograđivati u predškolskim ustanovama (ako ih već moraju pohađati), s obzirom da se već zajednički gotovo i ne igraju na ulici, u parkovima, uz rijeku, na dječjim igralištima  i drugim mjestima kao nekada kada se većina dječjeg slobodnog vremena provodila izvan kuće na otvorenom.

Ponekad se našalim i kažem u razgovoru da u moje vrijeme (nisam baš star kao "Broj 1" iz "Alan Forda") nije bilo vrtića, pa što mi zbog toga fali  (možda pokoja daska u glavi, što nema veze s temom). To, zapravo, nije istina - u Požegi je bilo tzv. predškolskih ustanova prije dosta godina. Koliko god se ovaj grad u prošlosti ponosio za manju sredinu vrlo razvijenim školstvom, toliko se mogao ponositi  ustanovama za predškolsku djecu.Počelo je  još davne 1885. g. kada je gradsko zastupstvo dopustilo učiteljici Julki Mihić da otvori privatno zabavište za požešku djecu. Dvije godine kasnije drugo zabavište otvara Vjekoslava Špandović, 1900. godine Klotilda Junek, a 1901. Ernestina Ratković. Dakle, prije više od stotinu godina Požega je imala vrtića koliko ih ima i danas.

Stalno dječje zabavište osniva se 1928. uz žensku osnovnu školu koju su vodile časne sestre. Prva učiteljica u tome zabavištu bila je sestra M. Eleonora Dolenc, a gradsko zastupstvo dalo je 10 tisuća dinara (tada pozamašna suma) za adaptaciju prostorija namijenjenih zabavištu.  Bez obzira na spol i vjersku pripadnost ondje su boravila djeca od treće godine do polaska u školu, a već prve godine zabavište su pohađala 23 dječaka i 27 djevojčica svakim danom osim nedjelje i blagdana. Igra, pjevanje, lagani ručni rad, modeliranje i sl. bili su u programu zabavišta, a na kraju školske godine redovito se održavala javna priredba s izložbom dječjih radova. Zanimljivo je da je ova ustanova uspjela funkcionirati čak i vrijeme rata - do jeseni 1944. godine.

Čim su se ratne rane donekle zaliječile nova vlast je u ožujku 1950. godine otvorila ustanovu nazvanu Dječje obdanište u današnjoj Županijskoj ulici za djecu predškolskog i školskog uzrasta do četvrtog razreda škole, a radno vrijeme bilo je od 7 do 16 sati (dakle, slično kao i danas). Prva upraviteljica obdaništa bila je Kaja Ivančević. Ustanova je bila po mnogo čemu netipična - digla je cijeli grad na noge, pa su joj u opremanju i funkcioniranju pomagala brojna poduzeća i pojedinci volonteri. Tako su, zapravo, djeca zbližila odrasle. Najneobičniji događaj bilo je osnivanje kazališta lutaka pri obdaništu  1951. godine s brojnim volonterima koje je uz predstave u Požegi, gostovalo u mnogim naseljima (o požeškom lutkarskom kazalištu već sam podrobnije pisao u ovome glasilu).Prostor u tadašnjoj Ulici I.L. Ribara (Županijska) postaje pretijesan, pa se prvo iznajmljuje jedna prostorija u Đačkome domu (danas zgrada Biskupije), a zatim kupuje zemljište u Ulici Pod gradom i gradi montažna zgrada, te ujedno kupuje privatna zgrada u blizini za potrebe jaslica. Kasnije Požega dobiva i vrtić "Cvjetna livada", a nakon toga i prvi poslijeratni privatni vrtić 1999. godine. Napomenimo da je prvi vrtić izvan Požege u Požeškoj dolini imalo Kutjevo već 1975. godine, a Pleternica tek 1990. godine.

Boravak djece, njihovu zabavu i druge sadržaje u njeguje još jedna ustanova kojoj to nije čak ni djelatnost i po čemu je možda izuzetak u Hrvatskoj. O tome se manje zna u široj javnosti, nego li o "igraonici" smještenoj u trgovini jednog velikog trgovačkog lanca. Dječji odjel požeške Gradske knjižnice i čitaonice ne samo da je uz knjige i CD-ove opremljen računalima i igračkama (pravim igračkama, a ne  računalnim), nego redovito održava mnoge kreativne radionice za djecu, pričaonice i sl...

Osoblje knjižnice sa smislom za inovacije uvijek pri ruci ima papire, boje, ljepilo, kamenčiće i druge materijale i alate za djecu. Da bi bilo veselije i maštovitije uključuju se pomalo i stariji. Ondje je tako, npr. održan nedavno tečaj ikebane koga je vodila prava Japanka koja živi i radi u Čaglinu, a dida jedne od malih članica dječjeg odjela u nekoliko navrata donosi voće iz svoga vrta za svu djecu. Tako su već u lipnju ove godine djeca imala pravu berbu trešanja s grana, a koštice su poslužile za izradu maštovite slike koju još možete ondje vidjeti. Jele su se i rane jabuke, a sad slijede šljive...

Dakle, entuzijazma među Požežanima još ima kad su djeca u pitanju, što bi moglo poslužiti da mališani opet počnu zbližavati odrasle.