Kinoklub Gimnazija bio je jedini izvor kvalitetnih filmova

Publika je skoro potpuno ispunila konferencijsku dvoranu Gimnazije Požega na sinoćnoj projekciji pulskog pobjednika prošle godine, filma „Pismo ćaći“ redatelja  Damira Čučića. Redatelj nije prisustvovao ovoj premijeri u povodu 40. godišnjice GFR film-videa, udruge kroz koju su prošli mnogi ljubitelji filmova i koja je stvorila preko 250 filmova, održava Revije jednominutnog filma, a filmske projekcije Art kina su jedine u Požegi, koja je nekoć imala tri, pa i četiri kina.

- Sve je počelo 1973. Kinoklubom Gimnazija, pa pet godina kasnije filmskom radionicom, i onda je to sve 1994. kada je došao zakon o udrugama registrirano kao GFR film video, što danas vjerojatno znate kroz razne programe. Prije 1978. kamere kojima su se koristili su bile posuđene, u svom tom vremenu promijenjeno je čak šest različitih formata, najznačajnije je što je prošlo preko tisuću učenika kroz redove našeg kluba u ovih 40 godina. Neki se bave snimanjem, nekima je to samo hobi i uspomena, u svakom slučaju mnogi se jave, jer imamo moto „jednom u klubu, uvijek u klubu“. Preko 250 snimljenih filmova prikazano je na raznim festivalima, imali smo projekcije po raznim selima, u Gradskoj knjižnici, tada nije bilo fenomena videa i Interneta, mi smo bili izvor dobrih filmova, iz toga je izraslo i Art kino koje djeluje 20 godina, zadnjih 6 manje više redovito – Sažeo je povijest GFR-a njegov predsjednik Željko Balog pokazavši usputno prvu posuđenu kameru koju su koristili.

Kao predigra su prikazani prvi snimljeni i prvi igrani film od kojih je posebno prvi zabavio publiku, iako snimljen s manje znanja i lošijom opremom. Uz zanimljivu glazbenu pozadinu mogli smo vidjeti kako je nekoć izgledala požeška gimnazija, blatni Trg Sv. Terezije, izgubljeni atletski stadion, gimnazijalce kako vježbaju prvu pomoć, a u drugom filmu smo mogli vidjeti osim očitog napredak u tehnici, prizore nekadašnjeg Bajera gdje je sada KTC. Osim povijesti filmskog stvaranja ovi su filmići zabilježili i nekadašnju mladež te vizure Požege.

Film „Pismo ćaći“ govori o ocu i sinu koji se kroz cijeli život ne podnose, upravo jer su jako slični. Milivoj Beader je odlično odigrao sina koji cijeli život zamjera ocu jer je napustio svoju obitelj, a čini upravo to isto. Otac (Mate Gulin) spočitava sinu da je narkoman i alkoholičar, a sam je prepun poroka. Prvim dijelom dominira video-pismo u kojemu sin, upitno uspješni glumac koji pokušava poniziti oca i dokazati kako je puno bolji čovjek od njega, a ako i ima koju manu kriv je opet otac koji je njega i njegovu sestru zanemario. Pismo je često isprekidano idiličnim prikazima dalmatinske zagore, u kojima svoje, ne uvijek idilične dane provodi frustrirani otac, kojemu dani polaze u ispijanju rakije, pušenju, ogovaranju sina i žaljenjem za mladošću. Spomenuta idila i pokoja komična izjava čini podnošljivijima prvu pomalo uspavljujuću polovicu filma koji se bavi prilično teškim, otuđenim i vulgarnim glavnim likovima. U drugoj polovici kada glavni likovi pomalo ruše ogradu između sebe i komuniciraju licem u lice film postaje malo dinamičniji, ali i to treba uzeti s rezervom jer cijeli film se odvija jako polagano. Režija Damira Čućića kojemu je ovo dugometražni igrani film je zasluženo nagrađena, jer uspijeva s budžetom od 140 tisuća kuna, samo dva glumca koji nose većinu filma, vrlo teškom i zamornom temom zainteresirati gledatelja da do kraja pogleda cijeli film, a povremeno se i zabavi ispadima glavnih anti-junaka.

Nakon projekcije proslava 40. godišnjice se preselila u Grgin Dol, gdje je priređen domjenak za članove i prijatelje kluba te novinare.