¨Kritično je bilo na 18. kilometru. Kad smo došle u cilj, suze su krenule same od sebe¨

"Osjećaj je bio neopisiv. Bio je to prvi polumaraton za mene i moju kolegicu Mariju Rabić. Bilo je stvarno naporno, ali atmosfera je toliko dobra da vas jednostavno ponese i ne razmišljate o odustajanju", prepričava svoje dojmove s Ljubljanskog maratona Ivona Odvorčić Kahanek iz Požege. S polaznicima Škole trčanja pod vodstvom Hrvoja Jagetića sudjelovala je na međunarodnoj utrci koja je okupila više od 20 tisuća sudionika. Bio je to svojevrstan maturalni rad za polaznike požeške Škole trčanja kojima je ovo bio prvi polumaraton.

- Kritično je bilo na 18-om kilometru. Marija i ja smo stalno bile zajedno i bodrile jedna drugu. Trener je bio uz nas i kad smo došle u cilj, suze su krenule same od sebe.

Atmosfera je, kaže, bila fantastična. Na svakih 3-4 kilometra uz cestu su bili navijači. Na jednom je mjestu svirao rock sastav, na drugom limena glazba, na trećem DJ.

- Sve nam je to bio dodatni motiv da izdržimo. Noć prije utrke sam bila u svatovima i spavala samo sat vremena. Bojala sam se da neću izdržati. Postoji izreka da nam nikad ne postane lakše, samo mi postanemo bolji. Ta izreka možda najbolje opisuje trčanje i što sve čovjek s radom i upornošću može napraviti. Iako me nakon utrke sve boljelo, taj osjećaj nakon treninga i utrke je ono što me uvijek gura naprijed - dodaje Ivona.

- Iz Požege nas je bilo jedanaest, svi smo uspjeli istrčati i zadovoljstvo je veliko. S tom utrkom zaključujemo prvu generaciju Škole trčanja u kojoj je bilo 23 polaznika. Oni sada postaju članovi Atletskog kluba, a već za mjesec dana krećemo s drugom generacijom polaznika - rekao nam je Hrvoje Jagetić, trener požeške Škole trčanja.