Mali Medo se prisjeća: ¨Nije bilo vremena za strah, tugu i bedove¨

"Od oslobođenja Lipika prošle su 23 godine i uvijek se lijepo sjetiti tog vremena zajedništva, jedinstva, vremena kada smo na neki nači svi bili potpuno svjesni što je život i kako ga je lako izgubiti. Zato smo se i brinuli jedni za druge. Kad razmišljam o tom jedinstvu, kada nitko nije pitao kojoj stranci netko pripada, koje je nacionalnosti, često znam reći: Dao Bog da nam se ponovi `91. S druge strane, naravno, dao Bog da se nikada ne ponovi jer najteže mi je kad se sjetim onih koji su poginuli ili nastradali. Žao mi je ljudi".

6. prosinca 1991. - najteži ratni dan

Rekao nam je to 48-godišnji Saša Barčan, ratnog nadimka "Mali medo", koji je u obrani Lipika i Pakraca sudjelovao više od 4 godine. I danas dobro sjeća tog 6. prosinca 1991. godine.

Rat je dočekao u obiteljskoj kući na Kalvariji u Pakracu, cijela obitelj se izvukla u Zagreb gdje se Saša prijavio kao dragovoljac u Hrvatsku vojsku. U ovaj kraj se vratio u listopadu, najprije na područje Brezina i Bujavice, potom u Ploštine, da bi na kraju završio u Lipiku, u Frankopanskoj ulici, na punktu u kući njegovog bratića Berislava Barčana "Bee" koji mu je bio zapovjednik. Nakon što su neprijateljske snage zauzele veći dio Lipika, Saša se sa suborcima povukao u Filipovac, na Tabor.

Saša ističe kako mu je taj 6. prosinca vjerojatno bio najteži i najgori ratni dan.

- Odmah ujutro je krenulo po zlu jer su naši na tenku dovezli jednog teško ranjenog momka iz Rijeke. Tijekom rata ja sam bio običan vojnik, ali s obzirom da sam u JNA bio u sanitetu, u Domovinskom sam ratu obavljao te poslove i zbrinjavao ranjenike.

Imao sam želudac za ranjene i mrtve

- Nisam mogao, na primjer, ići u noćna izviđanja jer sam "ćorav", nisam mogao ići u nekakve diverzije jer sam nizak i "truljav". Ispalo je da mogu raditi te poslove podrške sanitetu vjerojatno zato što sam imao želudac i mogao sam podnijeti krv, ranjavanja, mogao sam vidjeti mrtve, osakaćene.

- Taj Riječanin je bio jako teško ranjen i obilno je krvario. Dao sam mu morfij, previo ga koliko je to bilo moguće, ali nažalost nije mu bilo spasa i na kraju je preminuo. Već to je samo po sebi bilo dovoljno traumatično, ali nisam ni slutio što me još čeka tog dana - prisjetio se Saša.

Stanje trenutnog šoka

Ističe da je teško objasniti stanje u kojem se čovjek nalazi kada je u takvoj situaciji. - To je nevjerojatna navala adrenalina, trenutni šok, emocije se jednostavno odgađaju, nema vremena za strah, za tugovanje, za padanje u "bed" kada vidiš mrtve, kada čuješ da je netko tebi blizak poginuo, jer, jednostavno, da bi preživio moraš ići dalje.

Sa suborcima se Taborom spustio prema ulici koja vodi do groblja, a potom je Crkvenom krenuo prema središtu Lipika, provjeravajući svaku kuću kako bi se uvjerili da u njima nije ostao neprijatelj.

Ubijeni civili u Crkvenoj ulici

- U Crkvenoj je bilo strašno jer se ispostavilo da je ondje neprijatelj napravio pravi masakr. Čim smo ušli u ulicu, u jednom dvorištu sam kod bunara vidio ubijenu staricu, a na kućnom pragu i starijeg čovjeka. Iako je sve to jako teško i mučno, morali smo nastaviti s akcijom i nije bilo vremena za zbrinjavanje mrtvih. To smo radili kasnije popodne, kada smo odradili akciju i stigli do centra. Kada smo ulazili u Lipik, u jarku smo vidjeli i mrtvo tijelo našeg zapovjednika Ibrahima Milada Abushale Gadafija koji je poginuo u borbama kada je Lipik pao. Iako smo znali da je poginuo, vidjeti njegovo golo i izrešetano tijelo također je bilo vrlo bolno i teško. Kroz Crkvenu smo se spustili u Frankopansku gdje smo i prije imali punkt i bilo je jasno da su i neprijatelji tu kuću koristili kao punkt.

Neprijatelj pobjegao glavom bez obzira

Na peći smo našli grah kako su kuha, svijeće su još gorjele što znači da su pobjegli nedavno, glavom bez obzira - priča Saša.

Tijekom Domovinskog rata Barčan nije ranjavan, od braniteljskih povlastica dobio je dionice koje su dobili svi branitelji, ima Spomenicu domovinske zahvalnosti i medalje za sudjelovanje u "Bljesku" i "Oluji". Danas radi u Studencu, otac je dva 15-godišnja sina za koje kaže kako o ratu i tom vremenu znaju dovoljno jer im je puno toga i sam ispričao. Ne krije da je razočaran tretmanom koji danas u društvu imaju branitelji koji su, kako kaže, marginalizirani.

Nakon rata posao čekao 12 godina

- U ratu i neposredno nakon završetka mi branitelji smo bili veličani, bili smo poštovani i cijenjeni, svi su govorili kako će se pobrinuti za nas. Ubrzo sam došao u situaciju da sam posao čekao 12 godina i u međuvremenu radio kao sezonac. Teško mi je i kada gledam Lipik i Pakrac danas, to je žalosno. Ovi gradovi su strašno nastradali u ratu, uništeno je gospodarstvo, nema posla, a i dalje se i Lipik i Pakrac zaobilaze u širokom luku, i dalje smo za državnu vlast slijepo crijevo, zaboravljeni i zapostavljeni. Nedavno sam bio u Pakracu na sahrani s bratićem iz Vukovara koji mi je rekao: "Bio sam ovdje prije 10 godina, pa ovdje se nije ništa promijenilo" - kaže Saša i zaključuje: - Danas s ponosom mogu reći da se ne sramim ničega što sam radio, stojim iza svega, nikoga nisam oštetio, svakome mogu pogledati u lice i porazgovarati sa svakim. Bio sam običan dečko koji je branio svoj grad, ali mi je teško vidjeti da su i sami branitelji danas razjedinjeni - ustvrdio je na kraju.