Mi blejimo dok nas uništavaju i pljačkaju

U srijedu je jedan Marko bio ponos Požege i cijele Hrvatske. Svi Požežani izvan Požege govorili su, „znaš, on ti je iz Požege, znam ga!“ Naravno, riječ je o rukometašu Marku Kopljaru. Jedan drugi Marko iz našeg kraja bio je ponos većine Požežana i Pleterničana 17.01.2012. Taj drugi Marko preziva se Jagodić i učenik je 3. razreda Tehničke škole u Požegi.

Svaki ponaosob zaslužuje poštovanje jer je svojim radom odlučio bogom dan talent pretočiti u uspjeh u svom polju. To je jako teško jer sam talent ne znači ništa bez puno truda i odricanja, a to je ono što zahtijeva poštovanje. Doduše, drugi Marko je još srednjoškolac i bez obzira na sve učinjeno dosad, mora se još puno truditi da bi se etablirao na pravi način i do kraja.

No, vratimo se u srž problema. Čitam na Indeks portalu tekst prenesen s emedjimurje portala, pismo očajne mlade profesorice hrvatskog jezika i književnosti koja govori 3 strana jezika, ima 4 godine raznih iskustava na poslovima koje je radila kao studentica da bi se prehranila, a sad već 3 godine ne može naći posao. Odbijena je na sijaset natječaja sa sijasetom objašnjena koja su mnogima poznata-prestara, premlada, prekvalificirana, podkvalificirana, nisi odavde, jesi odande, nemaš tatu, strica za direktora i tako to. Pismo je naslovila „Zašto sam odlučila reći zbogom Hrvatskoj?“

Nekako u isti mah, na drugom „tabu“ otvoren mi 034portal i naslov „Srednjoškolci iz čaglinskoga kraja preselili u Požegu.“ Ukida im se zamjenski autobus koji je mijenjao vlak. Putovanje postaje preskupo i nelogično, tako da se učenici sele kod rodbine u Požegu ili unajmljuju stanove.

Možda se pitate koja je veza između jednog Marka, drugog Marka, mlade profesorice i učenika čaglinskoga kraja?! Svi su oni dio ovog društva i države koja bi od njih kad-tad trebala imati neke koristi. Koliko god to loše zvučalo na prvu, to bi trebao biti glavni zadatak države. Da bi imala neke koristi, morala bi u njih nešto i uložiti.

Koliko je država uložila u Marka Kopljara zna samo on i njegovi roditelji, ali ono što ja znam je da država ulaže katastrofalno malo u vrhunske talente dok su u mlađim dobnim kategorijama. Njih obično u toj dobi već pokupe razni skauti i menadžeri. Od sportaša država dobiva puno jer oni predstavljaju Hrvatsku i brendiraju je kroz sport. Koliko je država uložila u mladu profesoricu hrvatskog jezika i književnosti koja govori 3 strana jezika? Puno, vjerojatno više nego u Kopljara jer se školovala besplatno što je za većinu razvijenih, a pogotovo anglosaksonskih zemalja, nepoznanica. Država je, čitaj svi mi, platila obrazovanje mlade, pametne, sposobne žene koja je završila fakultet u roku, koja govori 3 strana jezika i uči još dva te se dokazala kao vrijedna radom za vrijeme studija.

Time bi se u svakoj državi koja drži do sebe i ulaganja svojih građana, kvalificirala za svaki posao u javnoj i državnoj službi koji ima veze s njenim obrazovanjem. U javnoj i državnoj službi ima viška, reći ćete vi. Griješite, za ovakve uvijek mora biti mjesta. Takvi će odraditi posao za 5 prosječnih koji su sve dobili jer su tu preko stranke, babe i stričeva. Takvi nikad neće raditi jer su naučili da se sve dobiva samo ako poznaješ ili si u rodu s pravim ljudima. Umjesto toga, država dovodi mladu osobu do očaja i tjera je da s osjećajem gorčine promatra Hrvatsku iz neke tuđe zemlje koja ju je dobila na pladnju bez uloženog eura, taman u trenutku kad je trebala početi vraćati svoj „dug“ društvu. Za mene je to jako loš posao za državu.

Marko Jagodić, nebrušeni dijamant ove države koja se tek sprema odškolovati ga, vjerojatno također besplatno jer pretpostavljam da će biti dobar student. Nakon toga, on se također sprema, ali bez puno dramatiziranja, u miru i unaprijed planirano, napustiti zemlju. On neće pisati pisma, ali će svejedno promatrati Hrvatsku iz neke vanjske perspektive. Za mene je to još gori posao za državu od prethodnog jer Jagodić urla iz petnih žila „ljudi, ja sam potencijal, ja sam budućnost. Samo me prigrlite i zaštitite, vratit ću vam stostruko.“ Mamićevim rječnikom rečeno, država umjesto da mu daje ptičjeg mlijeka, potpuno je gluha na njegove povike. Ne samo na njegove, nisam još čuo da je država prigrabila nekog lumena. Obično ih prigrabe neki skauti privatnih kompanija koji su uvijek mudriji od sporog i uspavanog sustava kojeg svi mi plaćamo. Još važnije, znaju što žele s tim talentima.

Dolazimo i do učenika čaglinskoga kraja. Nemaju kako ići u školu. Kako to normalno društvo i država može dopustiti? Postoji li u nekom lokalnom ili državnom ministarstvu neki vidoviti Milan koji zna da među tim učenicima čaglinskoga kraja nije Kopljar, Jagodić, vrijedna profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Ako postoji, vidoviti Milane, moje najdublje isprike. Ako ništa drugo, svima u ovoj zemlji treba dati jednaku priliku da se dokažu.

Zbog toga što to nije tako, mi smo u banani. Zbog toga saborski zastupnik Ž.K. iz Splita ima oročenih samo 55 milijuna kuna. Zbog takvog pristupa je moguće da nas vlastita vlast pljačka, a mi blejimo. Zato nemamo svoju banku. Zato smo uništili proizvodnju. Zato uvozimo hranu. Zato dižemo pedeve, zato nema vrednovanja i nagrađivanja znanja i vještina u javnoj i državnoj upravi, a po potrebi i otkaza. Zato imamo namještanje utakmica. Zato nam „veliki“ vlasnici i poduzetnici radnike tretiraju kao marvu.  Zato nas na referendum o ulasku u EU izađe 44% s tim da ovi koji su izašli ne znaju zašto su zapravo glasali za ili protiv, a ovi koji nisu izašli ne znaju zašto nisu. I tako dalje i tako dalje, znate i sami što se sve događalo što ne valja u zadnjih 20-ak godina.

Da zaključim. Imao sam čast prije nekih desetak godina biti u jednoj maloj grupi ljudi koja je sjedila i razgovarala s akademikom Radmanom. Tek se bio vratio iz Francuske i šira javnost za njega tada nije ni znala. Tada je rekao nešto što me se dojmilo. Život je rulet, rulet genetike. Ako uzmemo većinu stanovnika neke zemlje ili cijele zemaljske kugle, većina ljudi će ući u neki prosjek, u sredinu Gaussove krivulje. Na samim krajevima te krivulje nalaze se oni koji su na ruletu jako puno dobili ili jako puno izgubili.

Dužnost onih koji su dobili je da pomažu i vuku ove koji su izgubili. I ne samo njih, već i većinu ovih koji su u sredini. Zato je na tim dobitnicima na ruletu jako velika odgovornost. Mi naše dobitnike puštamo da odu. Ne samo da ih puštamo, mi im mašemo sa smiješkom na licu. Neka mi nitko ne zamjeri, dodao bih, s blago retardiranim smiješkom na licu.