¨Neću slaviti 100. rođendan, ali voljela bih otići na bazene¨

Ona kosi dvorište, orezuje voćke, kopa u vrtu. Sama sprema kuću, kuha, odlazi u kupovinu. Ne bi to bilo ništa neobično da sve ovo i još puno više ne radi Rozalija Šipoš, Pakračanka koja sutra ima 100-ti rođendan.

Vitalna baka Rozalija je tijekom 45-minutnog razgovora u skromnoj obiteljskoj kući na pakračkoj Krndiji pretresla skoro cijeli život. Ipak, i sama priznaje da bi o svom životu trebala i mogla pričati danima. - To bi bio zanimljiv roman - kaže baka Rozalija koju smo pitali koja je njezina tajna dugovječnosti.

Tajna dugog života je u radu

- I doktori me to pitaju. Meni moja kći Štefica kaže: mama, to je jako lijepo što ti puno radiš, zato i dugo živiš. Ali ne smiješ previše. A ja Bogu hvala mogu i danas raditi i recept za dug život je puno rada. Oko kuće ima puno posla i to je velika briga, ali bi bila sramota da to zapustim i da to propada. Pa nedavno sam pobrala višnje i spremila ih u hladnjaču.

Uz rad dodaje kako je vrlo važno i paziti na zdravlje, posebno na debljinu. - Ja sam i danas "šlank", a za to je najvažnije ne gledati na večeru. I vi biste trebali prestati večerati, šteta je što imate trbuh jer trebate dugo živjeti. Pijte vode. Možete nešto pojesti, ali lagano tako da želudac bude prazan po noći - savjetuje baka Rozalija.

Rođena je u Siraču i, kako kaže, odmalena je naučila raditi. I danas joj je žao što se nije školovala, a razlog je što je posao morao biti ispred škole. Usprkos 100 godina na leđima, i danas je savršeno bistra i prisebna, ima odlično pamćenje do te mjere da nam je prepričala i priče njezinog oca koji je preživio I. svjetski rat i 4 godine na ruskoj fronti.

S tugom u glasu, koju nije ni pokušala prikriti, baka Rozalija se prisjetila mladosti, zabava i pjevanja, zatim predstava i svojih glumačkih uloga. Plesanja polke, "ingliš" valcera, čardaša... Prisjetila se i priča "gross mame" i "gross tate" koji je gradio mostove, ali i toga kako je morala biti "šparna" pa, iako se mogla voziti vlakom, u Daruvar je išla pješice jer se za cijenu karte moglo kupiti četiri metra platna.

Godine napornog rada i teškog života su napravile svoje pa danas slabo čuje i vidi, a ima problema i sa žuči. - To mi je zato što sam se pretegnula radeći, a puno sam bila pogrbljena i saginjala se dok sam radila. Zato me boli i žuč i želudac. Slabo i vidim, ali liječnici su mi rekli da nisu moje oči bolesne nego su slabe i da mi treba odmora. Donedavno sam gledala i slušala televiziju jer moram sve znati. Sad više ne mogu jer niti vidim, a niti čujem pa mi ne koristi što imam televiziju ni sedam vrsta naočala za gledanje.

Najteže na svijetu je biti sam

Priznaje da joj najteže pada upravo ta tišina i samoća koju joj povremeno krate volonteri Udruge slijepih i slabovidnih čiji je baka Rozalija član.

- Najteže na svijetu je biti sam. Zimi mrak padne već u 16 sati pa nemam nikoga do jutra. To je grozno. I onda mi preostaje da mislim na svoju mladost i da sama sebi pjevam jer sam oduvijek voljela i znala pjevati, a pjevala sam i u crkvenom zboru - pohvalila se dok nam je, usprkos umornom grlu, otpjevala dio misnog pjevanja i to na latinskom jeziku.

Preživjela tri rata

Na pitanje kada joj je bilo najteže u životu, bez razmišljanja baka Rozalija odgovara: - Kad je bio rat. Udala sam se 1939., a 1941. je počeo rat i to je bilo veliko zlo u kojem smo mi puno pretrpjeli. Zbog tog života u neredu i neimaštini umrle su nam dvije bebe, sin i kćer. I ovaj zadnji rat je bio veliko zlo. Nitko nikuda nije mogao maknuti iz kuće, a moj pokojni suprug Stevo je bio ranjen u ruku i nogu. Odnijeli su ga na rukama i četiri dana nisam znala što je s njim i je li živ dok ga jedan susjed nije vidio u kutinskoj bolnici. Evo, ovdje sam ja bila dan i noć - uvela nas je u kuću i pokazala dvije male prostorije u kojima je preživljavala ratne dane.

- Ovdje sam klečala i molila sam se dragom Bogu. Da nije bilo tog straha, ja bih i danas čula i vidjela jer su mi liječnici rekli da mi je sve to od pretrpljenog straha.

Više puta tijekom razgovora baka Rozalija je ponovila kako je najviše žalosti što među ljudima ima sve više podjela.

"Nikad nemoj biti lakom na tuđe"

- Mama i tata su me uvijek učili da ne gledamo koje je vjere čovjek, nego što je u njemu, je li pošten. Danas je sve manje poštenja, sve je puno laži i prevara - kaže baka Rozalija dok nam je prepričavala slučaj kada je u ljekarni u Daruvaru pronašla torbu punu novca. Nije je zadržala ("iako me vrag kušao: uzmi, to ti treba i to je sad tvoje"), nego ju je vratila. - Nikad nemoj biti lakom na tuđe - savjet je bake Rozalije.

Na kraju smo je pitali hoće li i kako proslaviti 100. rođendan i hoće li za tu prigodu imati tortu. - Neću ništa. Radije bih otišla okupati se na bazenima, u kupalištu. To bi mi bilo najbolje. - Imate li kupaći kostim? - pitali smo. - Pa kako ga ne bih imala? - spremno je odgovorila.