Pariz - grad stila

Stil je način izražavanja. Karakteriziraju ga sve one značajke po kojima se nešto razlikuje od ostalog. U umjetnosti je stil prepoznatljiv način oblikovanja umjetničkoga djela, u pisca način na koji se izražava, piše.  Ukupnost odlika koje čine prepoznatljivim graditeljstvo, umjetnost, književnost... jednog vremena ili pojedinog stvaratelja nazivamo stilom. Arhitektura, dizajn, moda, forma - sve su to odlike stila koje stvaraju sliku objekta koji promatramo. Kada je nešto skladno, estetski odvažno, a ipak skladno, tada kažemo da ima „stila“. Kada je nešto toliko stilski snažno da diktira načine na koji nešto doživljavamo i okuplja vjerne sljedbenike, tada je to „ikona stila“. Kao i umjetnine, objekti ili predmeti, gradovi također mogu biti predmet stilske usporedbe. Neki gradovi nemaju što tražiti u kontekstu stila, neki ga dobro slijede dok ga drugi postavljaju. Pariz je onaj među gradovima koji diktira stilove.

Grad svjetla, ljubavi, umjetnosti, kulinarstva... Kako ga god nazivali, Pariz je je grad stila, grad u kojemu se arhitektura, dizajn, moda, umjetnost stvaraju i žive. Niti jedan drugi grad ne ostavlje takav utisak na putnika, posjetitelja, prolaznika. Šetnja pariškim ulicama je jedinstveno iskustvo, iskustvo koje se pamti. Dok je grad na svakome koraku poseban, hladnoća koja je česta u zimskim mjesecima ni po čemu se ne razlikuje od one u drugim gradovima. Kada je hladno, tada je to neugodan osjećaj čak i ovdje, u Parizu. Bila je to neobično beznačajna misao koja mi je prošla kroz glavu kada sam se napokon našao na tristo metara visokoj željeznoj konstrukciji. Iako je bila noć, Eiffelov toranj La Tour Eiffel, bio je mjesto prekrasnog pogleda. Svjetla raskošnoga grada koja su se protezala u daljinu, dokle god se to moglo vidjeti, na neki su način ipak davala do znanja da se radi posebnome gradu.

Konstrukcija velikoga Eiffela sagrađena je 1889. Godine, u godini industrijske revolucije, napretka i znanstvenih otkrića. Sagrađena kao ulazni svod za Svjetsku izložbu, ova instalacija postala je jedna od najprepoznatljivijih u svijetu. Neosporni vladar gradskog obzora i najsnažniji simbol Pariza dokazuje da u ovome gradu i nekada estetski osporavane, „obične“ željezne konstrukcije postaju stilske ikone. Arhitektonska zvijezda još uvijek je muza mnogih umjetnika, arhitekata, pjesnika, sanjara, pisaca. Posjetitelji Pariza obavezno dolaze do Eiffela i čekaju satima u redu ne bi li došli do njegova vrha. Danas se u tornju nalaze vrhunski restorani, ured za aerodinamiku i astronomiju... i vidikovac na vrhu, s kojega sam gledao u svijetlu parišku noć.

Pariz leži na obalama rijeke Seine. Trideset sedam gradskih mostova olakšava stanovnicima da svakodnevno zanemaruju tu činjenicu i da lako prelaze s jedne na drugu stranu. Seina, rijeka koja je svojim tokom kroz ovaj grad uvrštena na popis UNESCO-ve svjetske baštine, u svom koritu čuva jedan poseban otočić. Dok je Eiffel simbol modernoga Pariza, Notre Dame de Paris je povijesna zvijezda staroga Pariza. Notre Dame je je katedrala posvećena Blaženoj Djevici Mariji sagrađena u visokogotičkom stilu na otoku Île de la Cité. Dovršena je davne 1345. godine kao prvo remek djelo gotičke umjetnosti. Simetrična i arhitektonski uravnotežena, ova ikona gotike svojim je karakterističnim stilom postala jedna od najpoznatijih katedrala svijeta. „Zvonar crkve Notre dame“, klasik Victora Hugoa, kojeg su svi čitali ili su gledali njegovu filmsku adaptaciju, proslavio je lice stare pariške dame i u novijoj umjetnosti te je, uz Eiffela, ovaj otočić jedno od turistički najfrekventnijih gradskih mjesta.

Mjesta na kojima su se skupljali posjetitelji, zastajkivali prolaznici, zamišljeno sjedili sanjari, u Parizu su bila na svakome koraku. Svaki dio ovoga grada privlači interes i svatko u nečemu pronađe onaj poseban, svoj dio Pariza, fragment grada koji  nosi u sebi cijeli život i vadi ga samo za posebne trenutke. Uz te intimne doživljaje, postoje  lokacije koje se uzdižu, nameću i nimalo skromno pokazuju svoje postojanje. Slavoluci, arhitektonski oblik koji dolazi od Starih Rimljana, ni po čemu nije skromna i samozatajna građevinska forma. Podizani su u čast vojnih pobjeda i trijumfalnih dočeka pa je takav i Pariški Slavoluk pobjede, Arc de triomphe, spomenik koji se nalazi u središtu Trga Charlesa de Gaullea. Podignut je u čast francuskim borcima, među njima pogotovo onima iz napoleonskih ratova. Ovaj dvije stotine godina star Slavoluk, iza svoje kopije u Sjevernoj Koreji, drugi je najveći slavoluk na svijetu.

Slavoluk pobjede uvodi me na Avenue des Champs-Elysees. Najraskošnija avenija u Parizu duga je dva kilometra. Elizejske poljane nekada su bile niz polja i vrtova zbog čega je i dobila naziv po istoimenim poljanama iz grčke mitologije. Najskuplja europska ulica ugostila je eksluzivne trgovine i restorane, sve na Aveniji je raskošno i blještavo. Tako da je šetnja zanimljivo iskustvo i bez korištenja ekskluzivnih sadržaja koje nudi. Ulica se proteže sve do Place de la Concorde, trga preko kojega sam došao do velikoga Louvrea.

Pariške atrakcije koje svojim postojanjem privlače poglede i posjetitelje ne mogu se usporediti s najpoznatijim među muzejima. Louvre se nalazi u nekadašnjoj kraljevskoj palači koja je sama po sebi povijesni spomenik. Jedan od najvećih svjetskih muzeja nemoguće je obići u jednome danu, stalne postave broje tisuće izložaka najvećih svjetskih kultura i umjetnika. U dvorištu povijesnoga kompleksa stare palače smjestila se dvadeset metara visoka staklena piramida. Ova trideset godina stara instalacija svojom odvažnošću se dobro uklopila u klasično okružje. Upravo je ta piramida ulaz u veliki muzej, mjesto s kojega posjetitelji biraju smjer i opseg razgledavanja.

Apsolutna zvijezda Louvra je kraljica likovne umjetnosti, najpoznatija slika, Da Vincijeva Mona Lisa. Petsto godina stara slika svoje je trajno prebivalište našla upravo ovdje, iza debelog pancirnog stakla. Na tisuće turista dnevno gura se pred simpatičnom damom koja je u svome životu prošla puno raznih događaja. Slika je bila izvješena na raznim mjestima, na nju je izvršen atentat kiselinom, bila je kamenovana, ukradena i sve to s trajnim, blaženim osmijehom na licu. Sada izložena ovdje, u centru Pariza, uživa ogromnu pažnju. Meni, slikarskome laiku, nije se svidjela tolika površna očaranost posjetitelja. Želja za slikanjem svojih lica pored lica stare dame dovodila je do nagurivanja među posjetiteljima što me  navelo da se uljudno s njom pozdravim i nastavim svoje razgledavanje. Veliki Louvre je grad u gradu, meka umjetnosti koja je tog dana bila moj dom.

Napustivši Louvre, ubrzo sam napustio i Pariz. Bio je to moj posljednji dan kratkoga boravka u prijestolnici mnogih imena. U svom posjetu, obišavši tek dio onoga što grad nudi, zaključio sam da je Pariz grad o kojemu ne treba pisati, čitati, kojeg ne treba crtati ili zamišljati. Grad je to o kojemu su pisali najveći pisci, grad koji već krasi fotografije i platna diljem svijeta, koji vječno stanuje u mislima milijuna ljudi. Pariz je grad koji jednostavno treba posjetiti i doživjeti.