Peglanje kartica brzo mi se obilo o glavu, 2. dio

Ovo je nastavak priče. Ako ste propustili prvi dio, možete ga pročitati ovdje.

- Daj, stara, ne budi takva konzerva. Nećeš valjda cijele večeri cuclati samo taj sok od brusnice. Opusti se malo. Nisi na sprovodu. Usput, onaj frajer u kutu ne skida oka s tebe. Rekla sam ti da je ta crvena haljina koju imaš na sebi pun pogodak – namignula mi je, a ja sam se napokon počela opuštati. Desetak minuta kasnije, ohrabrena prvom votkom, potpuno neprimjereno sebi, zajedno s Jacom ljuljala sam se na plesnom podiju u ritmu najnovijih turbo folk hitova.

„Ma nek ide život, neka ide sveee, moje nebo još ne sivi, šta će mi internet kad moj je ceo svet, jednom se samo živiiii!!!“, iz zvučnika je treštao glas pjevačice. Ma nek ide k vragu i posao i sveeee!!! – pjesma mi se toliko svidjela da sam s novom čašicom votke u trenutku sklepala i vlastiti hit. Ovo je život, a ono ranije bilo je tek puko životarenje, motalo mi se alkoholom zamućenim mozgom dok sam polako, ali sigurno gubila vezu sa stvarnošću.

Da sam barem bila pametnija i ostala samo na jednoj prokletoj čaši, sada se ne bih osjećala ovako šugavo, razmišljala sam trudeći se ustati iz kreveta. Joooj – jeknula sam od bola kad mi je to napokon pošlo za rukom. A tada mi je palo na pamet da danas ponovo moram u banku kako bih sa službenicom dogovorila detalje vezane za podizanje kreditne kartice. Dok mi je u glavi tutnjalo milijun bubnjeva, nije mi preostalo ništa drugo već zaputiti se u kupaonicu po prvu pomoć, Aspirin i hladan tuš.

Nekoliko dana kasnije, dok sam u rukama držala svoju najnoviju kreditnu karticu nitko nije bio sretniji od mene. Odjednom sam se osjećala tako velikom i važnom da sam istog trenutka odlučila nazvati Jacu.

- Imam je! Baš ti hvala na savjetu – uzbuđeno sam objavila svojoj prijateljici čim se javila.- Izvrsno, draga. Mogle bismo to proslaviti negdje na kavi – predložila je.- Što na kavi?! Častim te večerom. Znam jedan dobar restoran u Našicama, ali bojim se da nemam što prikladno za odjenuti – iznenada mi je palo na pamet.- Pa dobro, ženska glavo, ne idemo na modnu reviju. Iako, kad bolje promislim...u pravu si. Fin restoran zahtjeva i finu, elegantnu odjeću – natuknula je, a meni je srce iznenada poskočilo od sreće.- Hej! Imam ideju. Mogle bismo najprije u šoping pa tek onda skoknuti do Našica. Ionako ti moram vratiti dug – ozareno sam započela.- Ha, teško žabu u vodu natjerati. Dolazim! – brzo se složila i prekinula vezu.

Tog popodneva u šopingu raspištoljila sam se u punom smislu te riječi. Ako ništa drugo, sad kad sam imala kreditnu karticu više nisam morala paziti na svaku kunu. Imala sam novca za sve ono što sam već dugo priželjkivala. Nažalost, dok sam mahnito peglala karticu doslovce na svakom ćošku, niti u jednom trenutku mi nije palo na pamet da ću taj isti novac, i to još s kamatama, jednog dana nekome morati i vratiti.

- Dobro, koka, jasno mi je da ti se svidio taj mladenački kompletić. Idealan je za večeras, što jest, jest. Ali što će ti onaj bapski sivi kostim i one vrtoglavo visoke cipele na platformu? Zaboga, slomit ćeš vrat na njima. Po meni je to uzaludno bačen novac. Usput, koliko si uopće danas potrošila na sve ovo ako nije tajna? – upitala je Jaca dok smo se ruku nakrcanih vrećicama probijale kroz gradsku gužvu.- Nisam sigurna. Nekoliko stotina kuna – slagala sam iako sam dobro znala da je iznos bio puuuno veći.

– Ali, dobro, zašto me sada daviš s tim? Bilo bi bolje da svratimo kod frizera dok još radi – nervozno sam odbrusila.- Nisam znala da namjeravaš skratiti kosu – rekla je Jaca dok sam je povlačila prema najbližem frizerskom salonu.- Ma tko kaže da trebam šišanje? Prije peglanje. Ili smatraš da na večeru u tako fini restoran mogu poći ovako očerupana poput kokoši? – zajedljivo sam upitala. – Kad smo već kod toga, možda sam usput mogla srediti i nokte – brže-bolje sam nastavila.- Moj Bože, potpuno si poludjela. Nastaviš li tako, bankrotirat ćeš za nekoliko dana. Samo kažem. Ne moraš se odmah duriti – pomirljivo je dodala kad sam je smrknuto pogledala.

Te večeri, dotjerana od glave do pete, s novom frizurom i šminkom, doslovce nisam nalikovala sebi. Eto, pa neka mi onda još netko kaže kako novac nije uvjet za sreću, razmišljala sam zadovoljnija no ikad.Narednih dana moja šoping manija se nastavila. Kupovala sam sve i svašta. Potrebno ili nepotrebno, potpuno svejedno. Baratanje novcem davalo mi je beskrajan osjećaj važnosti. S vremenom, moja ovisnost o trošenju otišla je tako daleko da sam svakodnevno morala kupiti barem sitnicu, u protivnom se ne bih osjećala dobro. Dok su moji apetiti rasli, odobreni iznos na računu topio se poput snijega na proljetnom suncu. Unatoč tome, izbjegavala sam razmišljati o tome.  Onoga dana kad su me nazvali iz banke i obavijestili da sam u debelom minusu te da je došlo vrijeme da novac koji sam jednom posudila sada i vratim, oblio me hladan znoj.

- Koka, ne znam što ću. Neki dan mi je poštom stigla opomena pred tužbu. U totalnom sam minusu. Banka me pritišće. Zahtijevaju da vratim novac. Zaboga, kako da to učinim? Ne shvaćaju li da ne radim? Bit će najbolje da se prestanem javljati na telefon. Sva sreća što baka nema pojma što se događa, inače bi me i ona dodatno pilila zbog svega – zakukala sam Jaci kad se tog popodneva pojavila kod mene.

- Stara moja, bojim se da si ranije trebala razmišljati o tome i razboritije trošiti novac. S bankama nema šale. Nadam se da ti je to jasno – nelagodno je pojasnila.- Što? Misliš da bih mogla i u zatvor zbog nekoliko tisuća kuna?! – prestrašeno sam upitala na što je Jaca složila ozbiljnu facu.- Doista ne znam. Sve je moguće. Bit će najbolje da odeš u banku i vidiš što se da učiniti po tom pitanju. Nije rješenje bježati od odgovornosti – protrnula sam kad mi je odgovorila.

Idućeg jutra, nakon što sam se cijele noći u grču samo prevrtala po krevetu skupila sam svu preostalu hrabrost i odlučila posjetiti direktora banke kako bih s njim dogovorila što i kako dalje. Sat kasnije, nakon poduljeg uvjeravanja, ali i mora isplakanih suza, direktor mi se napokon smilovao. Pristao je da posuđeni novac vraćam u mjesečnim ratama. Premda u tom trenutku nisam znala kako ću i od čega uplatiti prvu ratu, moram priznati kako mi je nakon toga ipak bilo malo lakše. Dok sam se vraćala kući, proklinjala sam u sebi svoju nepromišljenost. Što mi je sve ovo trebalo? I kako ću vratiti sav taj novac? Trošenje preko svojih mogućnosti se doista ne isplati, tronuto sam pomislila baš u trenutku kad mi je zazvonio mobitel.

Nakon što me šef proizvodnje obavijestio kako bih se sutra trebala ponovno javiti na posao, nitko nije bio sretniji od mene. Odmah sam nazvala Jacu.

- Bok, stara, pogodi što ima novoga? – vedro sam upitala.- Hmm, da vidimo... Uspješno si izbjegla zatvor? Ili možda dobila na lutriji? – našalila se očito shvativši koliko sam uzbuđena.- Vraćam se na posao, a banka mi je odobrila vraćanje novca na rate – ispalila sam kao iz topa. – Mislim da to doista vrijedi proslaviti. Što kažeš?- Zaboravi! Mislim da je krajnje vrijeme da počneš kontrolirati to svoje trošenje – odlučno je rekla i prije nego što sam uspjela dovršiti rečenicu.- Slažem se s tobom, ali mislim da zbog dvije šalice kave ipak neću bankrotirati. Nađemo se na starom mjestu za desetak minuta – dodala sam prije nego što sam prekinula vezu i po prvi put nakon dulje vremena usne ponovno razvukla u osmijeh.

zivotneprice@034portal.hr