Političke stranke su poput luka - stalno se ljušte

Većina stranaka na ovim prostorima još nije preboljela dječje bolesti koje se očituju u kroničnom ili akutnom obliku

Svako malo pročitamo da je podružnica (ili kako se već zove organizacijski oblik) neke političke stranke na našem području ili dobila novo vodstvo, ili je raspuštena, ili dobila povjerenika, ili suspendirala neke članove i sitnije ogranke. Dok danas javnost samo odmahne rukom na to kao marginalni događaj, nekada su ovi postupci izazivali pozornost – od rasprava na sastancima drugih stranaka do naklapanja po kafićima, jer se na to gledalo kao politički kompas budućnosti vlasti na lokalnoj i državnoj razini. No, kao na nekom mjestu s magnetskim anomalijama, kompas je stalno vrludao donoseći neočekivane i uglavnom nejasne signale za javnost.

Lokalna unutarstranačka trvenja bila su posljedica frakcijskih borbi na državnoj razini, ali još češće osobnih sukoba u podružnicama (ili kako se već zove organizacijski oblik). Politički, i ne samo politički polupismeni ili nepismeni pojedinci su se uspinjali i padali meteorskom brzinom u stranačkom hijerarhijskom nadmetanju, jedni druge kažnjavali, izbacivali ili „kooptirali“ sebi, a još više svojim šefovima odane tipove. Što je stranka po važnosti i utjecaju bila manja, to su sukobi bili žešći, a posljedice za nju trajnije. Glavne „face“ u ograncima bili su ne oni koji su imali kvalitetne ljudske i političke osobine, nego oni koji su imali „pristup“ svojim vođama u metropoli. Sretao sam u novinarskoj praksi mnoge seljačiće koji su mi se hvastali da imaju broj mobitela „svog predsjednika“ i da im se mogu javiti u svako doba. Ma, kako da ne…

Kada usporedimo političku scenu 90-tih i sada vidimo goleme promjene pri čemu su neke stranke na području Požeške kotline (ili ako vam je milije – cijele županije), naprosto nestale. To se odnosi prvenstveno na one s pridjevom „kršćanska“ u nazivu, u javnosti podrugljivo zvane „molitvene skupine“, jer su se „furale“ na prečeste i neprikladne citate iz Biblije (znamo za jednoga koji je posebno volio papinu encikliku „Rerum novarum…), a  prije svakog zalogaja su izgovarali Očenaš. Dok su neki njihovi naivni članovi vjerovali da je katoličanstvo temelj svakog poštenja, za to vrijeme su se druge kolege dobrano time okoristili i unovčili svoje „amene“ dok nije „puklo“, pa su odjednom počele pljuštati uzajamne optužbe za pronevjere i pljačku stranačkog novca. Dakako, biračko tijelo je brzo shvatilo istinu o onoj staroj izreci: „vojska o skraćenju, a k… o poštenju.“

Posljednji pokušaj da se demokršćanstvo ipak obnovi bio je početkom 2000-tih kada je do tada ugledni i svestrani aktivist i poduzetnik A. Ledić osnovao stranku „Hrvatski demokršćani“, pa je uz nove ljude na našem području dobio dosta simpatizera. No, nakon propale kandidature na izborima za predsjednika Republike 2000-te, te utapanja stranke u HDS, a zatim osobnim prelaskom u „Hrast“, i on i njegova stranka su se politički marginalizirali, pa ne vjerujem da silno obećavajući HD postoji više i na papiru.

Liberalna opcija na ovome području u početku višestranačja zasjala je punim sjajem kao druga po snazi, a zatim se dosta naglo gasila zahvaljujući ne samo raskolu i strateškom lutanju u središnjici, nego vlastitom nemaru koji graniči s lijenošću, a nadasve aktivnoj i pasivnoj podršci vladajućem HDZ-u kao jezičak na skupštinskoj vagi koje su pojedinci iz HSLS-a željeli iskoristiti za dobivanje zaposlenja i nekih drugih beneficija. Kad je potonuo HDZ na županijskoj i gradskoj razini i oni su potonuli s njima. Konačni udarac je došao s državne razine gdje su katastrofalno poraženi na posljednjim parlamentarnim izborima. Hoće li se uspjeti revitalizirati pod djelomično novim vodstvom?

Pravaška stranačka orijentacija također se nije uspjela značajnije afirmirati u Požeštini, iako je imala značajnije izborne rezultate na nekim još nižim razinama. No, unutarstranački sukobi, kriminalne afere, „skokovi“ čelnika iz jedne stranke u drugu, suradnja s  HDZ-om i Vladom Zecom zbog osobnih interesa dijela vodstva, doveli su i do političke marginalizacije pravaša, uključujući ovdje i Merčepovu HPS koja se ugasila potpunim prestankom njegova bilo kakvog javnog djelovanja.

I u mnogim drugim strankama i strančicama događalo se da kad ode „glavni“ sve se raspadne. To je na našem području posebno bilo vidljivo kod  Nezavisne liste Vlade Zeca. Neočekivano je dobila popriličnu podršku glasača kojima je bilo dosta profesionalnih politikanata koji ni u čemu nisu imali ništa vrijednog iza sebe, pa se uspješni gospodarstvenik sa svojom osobnom mašinerijom i dosta novca u tom trenutku uspio nametnuti kao solucija upravljanja ovom sredinom. No kako se Velika pokazala na kraju kao Velika Kladuša, otišao je „babo“, a njegovi  sljedbenici nestali su većinom iz bilo kakvog javnog života - sada samo peku šljivovicu, tavore u propalom poduzeću ili na svojim imanjima ili tjeraju sudove s onim kome su se prije klanjali.

Poseban je fenomen Hrvatska narodna stranka koja  ponajviše puni stranice i eter naših lokalnih glasila. Osvrnemo li se desetak ili više godina unazad na funkcioniranje ove stranke u Požeštini, vidimo da se tu izmijenjala čitava njenih paleta čelnih ljudi koje ne biste mogli natjerati ni da se  zajedno voze u autobusu – od mjesnih imućnih uglednika do protuha i besposličara, od snalažljivih intelektualaca s akademskom titulom do potpunih životnih marginalaca. Članstvo u HNS-u je kao boravak na kolodvoru: putnici brzo dolaze i još brže odlaze, pa je netko je na Facebooku napisao da je ova stranka našem kraju kao gnijezdo u koje svaka ptičica nakratko doleti, samo se pokenja i brzo odleti, s tim da sljedeća garnitura obećava čisto gnijezdo. Tu spada i najnovije izbacivanje iz stranke dvojice ljudi koji su očito bili važni za nju kad požeško novinstvo o njima piše.

Po svim simptomima teških stranačkih „dječjih bolesti“ HNS bi sa svojim prebrzim odljevima i priljevima i takvim radikalnim trzavicama već trebao dobiti svoju lokalnu „partu“ (osmrtnicu), no čini se da njenoj žilavosti najviše doprinosi stalna i snažna ličnost  R. Čačića, uz V. Pusić. Svakako joj je stranci najnoviji zamah dala činjenica da su HNS-ovci nagrađeni poželjnim zaposlenjima u državnim tvrtkama u obujmu koji ni izdaleka ne prati biračka podrška. Računa aktualno i potencijalno članstvo HNS-a požeškog područja: možda se i nama nešto zalomi od našeg „Ćaleta“, ili nam podari sitniju „milost“ netko koga je on postavio.

Stalnost glavne vodeće ličnosti (ili njih nekolicine) na čelu stranke – bez obzira na pozitivne ili negativne posljedice – glavni je čimbenik stabilnosti i na lokalnoj razini. Dakako, članstvo se uglavnom otrijeznilo od tzv. „karizmatičnih ličnosti“ u svojim strankama kojima su se klanjali kao srednjovjekovni podanici svom kralju tražeći svakovrsnu zaštitu pod njegovim skutom. Trezveniji pristup je pokazao: ako se kroz niz godina stranačkog života stvori neki osnovni model ponašanja i djelovanja u skladu sa stalnom kontrolom istih ljudi iz središnjice, tada lutanja, odstupanja, dolasci i odlasci, pa i unutarnja trvenja postanu „bolesti“ koje se podnose u hodu.

Politički regionalizam u Slavoniji (pa i u Požeštini) tek se afirmirao dobrim izbornim rezultatima HDSSB-a („Glavaševci“), no teško je o njima nešto govoriti na način ovakvog  sagledavanja njihovih mijena u prošlosti, jer su, za razliku od osječkog, relativno novi  na političkoj  sceni požeškoga kraja.   

Dakle, politički život mnogih stranaka u Požeškoj kotlini okončao se još dok se nisu ni uspjele učvrstiti, neke su preživjele samo na papiru, a neke i u stvarnosti, dok su rijetke postale snaga na političkoj sceni. Sve one u većoj ili manjoj mjeri još uvijek boluju od dječjih bolesti u kroničnom ili akutnom obliku. Njihove unutarnje čistke su kao ljuštenje ljusaka od povrća zvanog crveni luk – ljušti se, ljušti dok se ne shvati da se zapravo cijela glavica i sastoji samo od ljusaka i da drugog ničega ni nema. Ili dok se prekasno ne shvati da je sredina – trula!

Na kraju onaj koji ovo čita postavit će razumljivo pitanje: a gdje su u tekstu najveće stranke – HDZ i SDP? Trenutačno ne bih pisao o njima zbog dužine teksta, a i zbog smetnji u debelom crijevu koje imam kod njihova spominjanja. No, za sljedeći nastavak pisanja komentara ću se pripremiti nabavkom veće količine rol-papira.