Požežani u Južnoj Americi: Putovati znači mijenjati robu duše

"Putovati znači mijenjati robu duše`, tu zanimljivu poruku sam našao u predvorju hostela u Santiagu. Ta mi je misao ostala jer svako novo iskustvo utječe na način razmišljanja i razvija toleranciju", opisuje Požežanin Boško Soldić zašto je njemu i njegovim prijateljima došlo da prošlog ljeta u mjesec dana obiđu Argentinu, Boliviju, Čile i Peru. Svoja je iskustva mladi profesor geografije i pustolov amater podijelio s učenicima Gimnazije Požega. Pustolovina je započela u vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu i to u Argentini koja je baš igrala u finalu.

- Bila je igra slučaja da smo u Argentinu došli kada su ušli u finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Na ulicama je bila totala ludnica, čak i nekakvi neredi. Jedan kolega je Nijemac pa je imao njemačku majicu. Bilo je zanimljivo da su ga svi "napadali" zbog toga, htjeli su se slikati s njim, ali bilo je i par prijetnji. Buenos Aires je bio prekrasan. Zaluđenost Argentinaca nogometom je sveprisutna. Carlosa Teveza možete naći na jumbo plakatima koji reklamiraju palentu, nigdje nisam još vidio da nogometaš reklamira žgance - prepričava Boško zanimljivosti s putovanja za koje kaže da se ne sjeća tko je bio inicijator.

- Kad smo išli na druga putovanja, uvijek je slična ekipa pa se dogovaramo što bismo mogli iduće godine posjetiti. Učio sam četiri godine španjolski i bila mi je želja da ga direktno primijenim. Potpuno je drukčija priča kad pričate s ljudima na njihovom jeziku. Otvore se i slobodnije o svemu pričaju. To mi je bio jedan od glavnih motiva, a drugo je bila neka želja, jednostavno dođe ti i ideš. Upoznali smo svakakve ljude. Jako su pristupačni pogotovo jer sam znao jezik. Tamo ljudi s engleskim nisu obično "na ti" i tko god krene pričati na španjolskom uspostavi otvorenije razgovore. Zanimljiv mi je bio jedan čovjek u kiosku u Santiagu. Fasciniralo ga je zašto sam baš tu i odakle sam. Tako smo pričali pola sata u najprometnijoj ulici Santiaga, a on je potpuno zapostavio svoj posao - nastavlja Boško Soldić.

Osim Boška na put su pošli i njegovi prijatelji Hrvoje Vujnović, Igor Kovačević, Martina Nekić, Marko Balen i njegov prijatelj Denis. U Čileu su posjetili najsušu pustinju svijeta Atacamu. U Boliviji, gdje skoro nema asfaltiranih cesta, su se oslonili na alternativne načine transporta i uspjeli se zagubiti u La Pazu. Obišli su i Titicacu, najviše plovno jezero na svijetu na nadmorskoj visini 3.800 metara na granici Bolivije i Perua te Machu Picchu, sveti grad Inka u Peruu.

- Najviše su mi se dopale reljefne doline Salar de Atacama i Valle de la Luna, odnosno spomenik Tres Marias. To je prirodna uzvisina u pustinji nastala usred erozije, a nazvali su ju "Tri Marije". Posebno je zapravo zanimljiv njihov čuvar. Dio za posjetitelje je ograđen kamenčićima. Jedini zadatak mu je da spriječi nekoga da ih prijeđe. Takvih poslova u Čileu ima jako puno. Svi imaju nekakvu zadaću i posao, tako si olakšaju egzistenciju. Nezaposlenost je niska jer su svi uključeni i socijalno osviješteni, a ne zbog prosperiteta. Zanimljivost je bilo i nogometno igralište u mjestu San Pedro de Atacama. Nogomet je tamo univerzalan, čak i u najvećoj pustinji postoje igrališta, gdje nema ni jedne travke - opisuje Boško dojmove iz Čilea.

- U Boliviji se svi koriste kamionetima koji su znatno jeftiniji. Našli smo čovjeka koji nas je vozio sve do La Paza. Čitavim putem nas nitko nije zaobišao jer je znao sve prečice, čak i na mjestima gdje ne biste vjerovali da postoje. Putovao je sa ženom i djetetom, pa nismo svi stali u prednji dio vozila. Žena je stalno stavljala dekicu na vjetrobransko staklo kako bi zaštitila dijete od sunca. Manuel, kako smo ga zvali ju je micao kad bi nešto obilazio ili gledao u retrovizor. To je bilo malo stresno, ali stigli smo živi i zdravi. Došli smo u rubni dio grada. Nije znao kako će nas dovesti do hostela u centru, pa smo lutali. Imali smo čak i GPS, ali to nije pomagalo, karte nisu točne. Dođeš na ulicu pa imaš pet kubika pijeska na njezinom početku ili ulice na karti uopće nema. U centru grada je neopisivo "gužvastično". Hostel smo našli u kasnu noć, u zadnji tren - ispričao nam je potom Boško.

- U Boliviji je koka sasvim normalna pojava. Sam La Paz je na skoro 3650 metara nadmorske visine i glavobolja je prvih par dana, aklimatizacija je jako teška. To je zapravo jedini način da se neutralizira. Svi izvade šaku lišća i tako lakše preživljavaju. Mi smo pili čaj koji nema poseban okus, ali pomaže kod glavobolje - dodaje Boško.

- Machu Picchu je bio zanimljiv iako je malo razočarao zbog broja turista. Nekako smo to ipak uspjeli zaobići. Došli smo jako kasno u hostel u Aguas Calientesu, tek smo se u pola jedan smjestili, a već smo u pola četiri pješice krenuli prema Macchu Picchu. Zanimljivo je i da je jedini način da se dođe do Aguas Calientesa vlak. Čim si stranac moraš se voziti skupim vlakom. Peru je dosta turistički halapljiv i Machu Picchu se jako iskorištava kao najznačajnija turistička atrakcija pa to malo živcira - prepričava Boško uz poruku svima da i sami krenu putovati.

- Mnogi se koče zbog financijskih i drugih razloga, ali nevjerojatno je koliko malo treba ako si otvoren i razmišljaš na taj način. Čim si skeptičan, naići ćeš i na takve ljude koji će te odgovoriti. Čim to prigrliš, kreneš s osmijehom na licu i pozitivnom energijom, to ćeš tako i doživjeti. Kako se ponašaš, tako će ti ljudi vratiti - zaključuje Boško.