Požežanin u Lici: Ljubav i nostalgiju prema Slavoniji pretočio u stihove

"Ponosan sam i sretan. Na gospićku promociju moje zbirke pjesama došlo je gotovo 200 ljudi. Posebno sam sretan što je iza mene stala Matica hrvatska kao izdavač zbirke", rekao nam je Branimir Mikić, Požežanin koji je prije gotovo 20 godina otišao živjeti u Liku, a svojoj se Požegi uvijek rado vraća.

O ljubavi prema rodnoj Slavoniji te Lici kao drugoj domovini Mikić progovara u zbirci pjesama "Žica fali". Prve su pjesme nastale 2011. godine, a objedinjene u zbirku tiskane su krajem 2014.

- Pjesnik po srcu i Slavonac po duši, Branimir Mikić u zbirci pjesama "Žica fali", iz svega glasa pjeva pjesme svoje ravnice i nagonski ih izlijeva iz srca, onako kako se rijeke slavonske izlijevaju kada nadrastu svoja korita. U tim pjesmama i dalje živi stara Slavonija, tu piva i kola igra, tuguje i pati; ona, divlja i pitoma, ona krotka, prpošna i pustopašna. Takvu on pamti i takvu nosi u sebi. Ona je ta žica koja nedostaje tamburi njegova života", ističe u predgovoru recenzent Milan Krmpotić.

Branimir Mikić magistar je šumarstva, živi u Gospiću, za sebe kaže da je istinski zaljubljenik u Slavoniju, Liku je zavolio na prvi pogled, a strast su mu tambure.

- Počeo sam tamburu svirati dosta kasno. To je ono što doista volim i nakon "Likota" i dvogodišnje pauze ponovno sviram s jednim sastavom iz Gračaca gdje sam s obitelji doselio 1997. godine – podsjeća Branimir koji je 2007. godine s tamburaškim sastavom Likote nastupio i na požeškim Zlatnim žicama Slavonije.

- Ljubav i nostalgiju prema Slavoniji pretočio sam u stihove. Moje su pjesme odraz mojih emocija te na neki način odmak od svakodnevice. Nikad prije nisam osjećao pjesnički štih u sebi. Kad sam prve stihove stavio na papir iz mene su jednostavno provalile emocije i danas je iza mene više od 350 pjesama – kaže Branimir.

Želja mu je svoju zbirku promovirati i u rodnoj Požegi jer upravo su rodni grad i Slavonija ta žica koja fali u njegovom životu.

Toliko mi fališ Slavonijo mojaTamburaši tvoji, rasklimana kola,Ostala mi ista, samo cesta dugaNa salašu đeram i životna tuga.