Prag - grad boema

Boemi, osobe koje odbacuju konformizam i konvencije. Osobe koje svjesno ignoriraju uvriježene moralne i kulturne norme. Boemstvo je način života, individualni stav ljudi prema postojećem društvenom stanju. Boemi najčešće žive u društvu slično orijentiranih osoba, a njihov način života naziva se boemština. Iako se boemština  obično odražava kroz pustolovni i nomadski način života, usko je vezana uz gradski život. Boemi, bili to pisci, slikari, umjetnici raznih sfera ili samo osobe s viškom vremena i nedostatkom smisla, uglavnom žive u takozvanim boemskim četvrtima. Svaki ozbiljan grad ima svoje boeme i boemske četvrti, ali samo je jedan grad istinski povezan s tim izrazima. Izraz koji je nastao od francuske riječi „bohème“, kojom su opisivali nomadske Rome, porijeklom je iz Češke odnosno Bohemije. Glavni i najveći grad povijesne pokrajine Bohemije, Prag, danas je moderan grad koji se svojom kulturom, arhitekturom i prepoznatljivim srednjovjekovnim središtem nametnuo u sam vrh atraktivnih europskih prijestolnica.

Jedne sam maglovite zimske noći, u dobrome društvu, nimalo boemski, prateći tok rijeke Vltave, uz taktove istoimene simfonije Bedricha Smetane, prvi put otkrio svjetla Praga. Moderni neboderi za mene novog, nepoznatoga grada bili su mi svjetionik, svjetlost vodilja na putu prema hotelu, ništa više. Taj novi dio Praga nedavno je počeo nicati na mjestu gdje su nekada bile malene kućice prigradskih naselja i ni po čemu se nije razlikovao od sličnih diljem Europe. Ovdje se događala jedna od poznatih preobrazbi koja je zadesila grad i državu posljednja dva desetljeća. Jedna u nizu sličnih, bila je zgrada hotela u kojeg sam se smjestio. Ne zadržavši se previše u istome, pokupio sam plan grada s recepcije i iskoračio u hladnu bijelu noć. Spustio sam se u prvo podzemlje na koje sam naišao čiji me vlak doveo točno ispod Trga Svetog Vjenceslava. Trgom dominira brončana skulptura Sv. Vaclava, kako ga zovu Česi. Knez koji sjedi na konju okružen kipovima čeških svetaca smješten je na samome kraju dugačkog trga ispred Nacionalnog muzeja. Ovo je najpopularnije mjesto dogovorenih susreta Pražana i njihovih gostiju. S ovog povišenog mjesta se jasno vidi da „Václavské Námestí“ nisu običan trg nego zapravo dugački bulevar.

Danas je to glavna gradska prometnica koja vrvi životom i na kojoj se može vidjeti najbolje i najgore od postkomunističkog Praga. Uočavam skupe trgovine koje svojim reklamama narušavaju raznoliku arhitekturu slavnoga trga, oduzimaju previše pozornosti za ovako važan gradski prostor. Trg je kroz povijest bio mjesto velikih prosvjeda. Upravo na ovome mjestu 1989. godine  kulminira pasivni otpor režimu koji dovodi do Baršunaste revolucije. Revolucija koja je bila početak procesa preobrazbe. Preobrazbe koja još uvijek traje, ali na sreću ne u ružnog, zaboravljenoga kukca kako to biva s glavnim likom u romanu poznatog praškog pisca. Prag je svoju preobrazbu započeo obrnuto pa se iz zatvorenog grada nakon četrdeset godina komunizma otvorio, preobrazio, pretvorio u pravog leptira europskih prijestolnica. Zgrada Nacionalnog muzeja koja je gledala na 750 metara dugi trg spontano je tada postala polazna točka moje praške šetnje.

Krenuo sam se spuštati trgom prema starom dijelu grada. Staroměstské námesti, Stari gradski trg, srce je praške povijesne jezgre. Prostor na kojemu se u 11. stoljeću nalazila tržnica ostao je živopisno gradsko mjesto. Na njemu se stoljećima izmjenjuju brojni prolaznici, prodavači, umjetnici, boemi, raznih djelatnosti i interesa. Na trgu koji odiše duhom nekih prošlih vremena smjestila se stara gradska Vijećnica.  Na pročelju njezina tornja nalazi se jedna od glavnih atrakcija grada, poznati astronomski sat Orloj. Postavljen u 15. stoljeću, služio je za pokazivanje astronomskih podataka poljoprivrednicima. Sat je sastavljen iz tri glavna dijela. Donji dio pokazuje kretanje Sunca i Mjeseca, kao i planeta oko Zemlje. U krugu oko centra  nalazi se dvanaest malih mjeseca koji pokazuju znakove Zodijaka i periode za agrikulturu. Na gornjoj strani sata, sa svake strane su po dvije skulpture koje predstavljaju četiri slabe točke čovjeka: taštinu, škrtost, smrt i pohlepu. Na gornjem dijelu su plavi prozori iz kojih svakog punog sata izlazi dvanaest apostola koji se kreću po krugu. Smrt zazvoni na jedno zvono i preokrene pješčani sat, a apostoli počnu izlaziti klanjajući se prema narodu. Upravo ova predstava privlači radoznale posjetitelje, a mene je te večeri odvela u prošla vremena, u srednje doba kada su upravo te slabe točke čovjeka prevladale kod jednih, dovele do nezadovoljstva kod drugih i na kraju neminovno do promjena, preobrazbi toga vremena. Mračni gotički Prag tada je upravo na ovome mjestu bio poprište jedne od povijesnih pobuna.

Da biste se tada pobunili protiv ustaljenih društvenih normi morate biti malo malo „jači igrač“ od današnjih boema. Nepokolebljivi stavovi i borba za promjene uz titulu reformatora uglavnom donosi i ozbiljne posljedice. Ulogu reformatora odigrao je Jan Hus kada je u okrutnom Srednjem vijeku digao glas protiv katoličke crkve. Jan Hus, rektor Praškog sveučilišta, čovjek ispred vremena, tvorac češkog književnog jezika, u svojim javnim istupima osuđivao je zlouporabe te razuzdani život klera. Zahtijevao je skromniju crkvu, bunio se protiv otplaćivanja grijeha novcem. Proglašen je heretikom i spaljen na lomači 1415. godine ne htjevši se odreći svojih uvjerenja. Ne i uzalud, njegova smrt pokrenula je lavinu prosvjeda, reformaciju i takozvane "Husitske ratove". Danas se na Starogradskom trgu nalazi spomenik Janu Husu, starom reformatoru, čovjeku koji je svoja uvjerenja i pravo na mišljenje platio životom.

Uz Vijećnicu na starome trgu ističe se bajkoviti Hram Djevice Marije Tinske, Týnský chrám, monumentalna  gotička građevina s dva zvonika. Oba zvonika visoka su 80 metara ali svojim se izgledom čine puno višim, a noću obasjani čine se gotovo nestvarno. Katolička crkva dozvolila je Židovima da ispred ulaza u crkvu izgrade trgovine tako da se u crkvu moglo ući jedino ako si u trgovinama nešto kupio.

Moja plovidba u mislima povijesnim praškim događajima vodila me prema obali rijeke kojom ću u stvarnosti zaploviti kako bih razgledao grad iz toka Vltave. Krenuo sam kroz Josefov, židovsku četvrt gdje su nekad Židovi stanovali u izdvojenom getu. Tako odvojeni svoje mrtve su također mogli pokapati samo na jednome mjestu. Na židovskom groblju, danas atraktivnoj stanici posjetitelja, pokojnici su sahranjivani jedni iznad drugih u dvanaest slojeva. Uz staro židovsko groblje nalazi se najstarija očuvana sinagoga u Europi. Židovska četvrt je uvelike uništena za potrebe izgradnje avenije Parižškě. Ulica u stilu pariških bulevara sa skupim trgovinama i raskošnom arhitekturom, dovela me do brodskog pristaništa gdje sam se ukrcao na brodić. Kiša, snijeg udruženi s hladnim vjetrom postali su sada manji problem kad sam se u utrobi broda smjestio za stol. Večera na brodu u prekrasnom društvu, ploveći na rijeci čarobnoga grada nije dovoljno dugo potrajala. Smeten glasnim kolegama, kineskim turistima koji su „zlostavljali“ švedski stol, izašao sam van na palubu provesti zadnje trenutke plovidbe.

Iako klimatski nepovoljan, novi položaj mi je pružio u miru pogled na Prag koji još nisam obišao. Staré Město i Nové Město dijelovi grada u kojima sam boravio otkako sam došao prolazili su s moje lijeve strane. Na meni desnoj obali u noći sam vidio dio grada Hradčany kojim je dominirao neobično velik Praški dvorac i crkva Sv. Vida. U mraku daljine nalazilo se brdo Petrin koje se uzdizalo iznad četvrti Malá Strana. Upravo smo prošli ispod čuvenog Karlovog mosta kada su brodski motori, uz tutnjanje, okrenuli brodicu natrag prema luci čime je vožnja završila. Kako se nisam pretjerano ugrijao na palubi broda, a noć je već bila odmakla, odlučio sam potražiti toplije mjesto. Vrativši se u Stari grad, u Ulicu 28. rujna, dana kada je ubijen Sv. Vjenceslav, smjestio sam se u mali živopisni bar Batalion. Tamo sam uz češki Stari pramen sredio dojmove, napravio planove za veliki prelazak na Malu stranu i završio dugi dan.

Sljedećeg dana praški podzemni vlak dovezao me pred Nacionalni muzej. Snijeg je padao već od ranoga jutra tako da je grad sada dobio za mene novo lice. Bijeli Prag mi se svidio i šetnja centrom postala je očekivano ugodna. Grad je upravo idealan, dovoljno malen za pješačenje i dovoljno velik da bude konstantno interesantan. Prijeći rijeku bio je glavni plan, a Karlov most je postao odabrani put. Most ispod kojeg sam jučer plovio našao se tako sada pod mojim nogama. Glavno obilježje Praga, lice s razglednica, most iz davne 1357. godine građen je tako da su cigle lijepili jajima. Usprkos tome, današnji odabir moga prelaska rijeke 400 godina je bio jedina spona između dviju gradskih obala, četvrti Staroga grada i Male strane. Karlov most upečatljiv je po svoja dva gotička tornja na svakom kraju, kao i po brojnim statuama, kopijama čiji se originali nalaze u Nacionalnome muzeju. Prema legendi, s Karlovog mosta su u rijeku Vltavu bacili svećenika Janeza Nepomuka pa je i njemu podignut spomenik. Kažu da ako stavite ruku na lik ovog sveca i zaželite želju, ta će vam se želja ispuniti i opet ćete se vratiti u Prag. Stavio sam ruku, poželio da dođem u toplije doba i nastavio. Petstotinjak metara mosta prešao sam polako, ne žureći se na drugu stranu gdje je cijelim obzorom dominirao veliki Praški dvorac.

Najveći drevni dvorac na svijetu 1918. godine postaje dom čehoslovačkog predsjednika, a tada se osniva i predsjednička garda koja stražari na ulazu u dvorac. Na ovako niskim temperaturama bilo mi je drago što nisam u njihovoj ulozi. Netko mi je rekao da stoje sat vremena, nakon čega se odvija ceremonija smjene, a vojnik kojega sam promatrao izgledao je kao da je pri kraju smjene.

Iznad dvorca uzdiže se gotička katedrala Sv. Vida. Ovu najveću i najznačajniju češku crkvu nemoguće je  sagledati u cijelosti iz neposredne blizine. Ušao sam u katedralu kako bih se zagrijao i razgledao. Ogromni svodovi koji se dižu visoko iznad mene s ostalim sadržajima tvore jednu impresivnu cjelinu u kojoj se čovjek osjeća vrlo maleno. Kako izvana tako i iznutra, katedrala je svjedok nekih drugih vremena i arhitektonskih dokazivanja. Mnogo je ljudi poginulo, nestalo u velikim projektima povijesti kako bi danas tako velika zdanja poput dvoraca i katedrala bila objekt fascinacije drugih ljudi u drugom vremenu. Upravo me ta misao nakon početnog divljenja hladi i vodi dalje mojim putem u potpunu suprotnost. Zlatá Ulicka, nastala je nakon gradnje sjevernog zida dvorca. Kućice su ovdje male, po mjeri čovjeka, a najpoznatija od njih, mala plava kućica na broju 22 je ona književnika Franza Kafke. Spuštajući se prema obali rijeke nastavljam Zlatnom ulicom poznatoga pisca i alkemičara po kojima je dobila ime. Putem nailazim na zanimljivu skulpturu dvojice muškaraca koji uriniraju u ograđen oblik čije konture podsjećaju na granice češke države. Premda je to teško vidljivo, ove skulpture mlazovima ispisuju citate poznatih Pražana i tako čine jedan neobični izražaj živim i zanimljivim.

Boemskom Malom stranom, dijelu grada na lijevoj obali, dominira brdo Petrin. Krenuo sam na 300 metara visoko brdo kako bih se maknuo od građevina, spomenika, palača i crkvi, kako bih promotrio grad u cijelosti, s najviše prirodne točke. Razmišljajući o raznim preobrazbama ovoga grada, osobnima, kroz neutabani snijeg koji je bilježio moje korake, lagano sam napredovao prema vrhu. Došavši na vrh, gledajući Praški dvorac lijevo i panoramu grada ispred sebe, sjeo sam, uz tišinu i mir bijelog pejzaža i na trenutak, samo promatrao. Snijeg je lagano padao, bio je ovo trenutak kad mi je bilo drago što nisam sam, jer kada je čovjek sam, uvijek je u lošem društvu rekao je jednom usamljeni Kafka.

Smirenost trenutka prekinuta je jednim pogledom u daljinu, u panorami grada nešto nije odgovaralo. Nešto se u daljini izdvajalo, poput kakvog boema vrištalo je individualizmom i nije se moglo usporediti ni s čim u okolici. To su u daljini odvažno plesali pijani „Fred i Ginger“ moderne arhitekture. Plešuća kuća „Tančící dům“ izvodila je svoju standardnu koreografiju na suprotnoj obali. Zgrada koju je u suradnji s kanadskim kolegom projektirao češki arhitekt hrvatskog podrijetla Vlado Milunić, izdvajala se svojom originalnošću koja me je spustila s Petrina nazad u gradsku jezgru, u pivnicu „U Fleků“. Najpoznatija Praška pivnica prva piva je poslužila davne 1499. godine i od tada nije prestajala. U novijoj povijesti ovdje je osnovan klub Hajduk, a tog dana, uz tamno pivo kuće i kratke Becherovke, nije se dogodilo ništa značajno. Zanimljivi su bili konobari koji su neprestano donosili „trice“ poznatog češkog likera ostavljajući dojam da se radi o besplatnim pićima koja to nisu bila.

Nakon nekoliko popijenih i još više odbijenih, prestao sam biti zanimljiv vrijednim ugostiteljima pa sam uz novu energiju krenuo prema Nacionalnom muzeju. Imao sam nekoliko sati do večere koje sam utrošio obilazeći neke od eksponata u velikome muzeju. Večer u restoranu na Trgu Sv. Vjenceslava proveo sam u raznolikom društvu. Orinta, Litvanka s berlinskom, Azerbejđanka Maia i Japanka Aiko s praškom adresom i Izraelac Moshe iz Tel Aviva, uz moje stalno društvo, upotpunili su ugođaj zanimljivim razgovorima. Uz poznate „knedličke“ i hladni Budvar kroz atmosferu, sugovornike i na kraju kroz osobne dojmove potvrdio sam si kako mi je Prag postao grad koji sam lako zavolio i koji ću teško napustiti. Opraštajući se na kraju s društvom, postali smo meta ruskih prosjaka, dva naporna muškarca u najboljim godinama zahtijevali su pokoju krunu. Mala Japanka Aiko vješto ih je odbila objasnivši nam kako su dio mreže prosjaka ruskih mafijaša koji i na ovaj način zarađuju. Uz prostitutke koje smo sreli na velikome trgu ovi djelatnici ruske mafije bili su samo dijelovi ružnoga kukca, ostaci prošlosti koji ponekad izvire i podsjete na ružnije lice ovog europskog leptira. Spuštajući se u podzemlje  stanice „Mustek“ zastao sam u Jazz Republic, klubu u kojem sam se uz posljednji Budvar oprostio s gradom uz zvukove „Vltave“ u jazz izvedbi čiji su me taktovi ispratili u moju posljednju prašku noć.

U gradu fascinantne kulture i arhitekture pomiješane vrtlogom povijesti, sadašnjosti i budućnosti, preobrazbe su dio svakodnevice, dio grada. Grada koji, iako utočište boema i pisaca, nikako nije boem među gradovima. Prag je upravo suprotno, grad koji stvara društvene i kulturne norme, koji nikada nije usamljen, napušten i zaboravljen, grad čija su krila velika i otvorena svakome tko u njega poželi doći.