Pravo i glazba: Požežani između paragrafa i nota

Predsjednički dvori imaju po prvi put jednoga doktora pravnih znanosti koji je glazbeni stručnjak i skladatelj, a Požega je imala čak dvojicu!

Dok nije postao Predsjednik Republike Hrvatske, pravnik i sveučilišni profesor Ivo Josipović široj je javnosti bio manje poznat kao glazbenik. U glazbenom okružju, pak, bio je poznatiji po skladateljskom nego li po jurističkom stvaralaštvu. Završio je studij skladanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Stanka Horvata, 1983. Autor je skladbi za solo instrumente, komorne sastave i simfonijski orkestar koje su snimljene u Hrvatskoj i inozemstvu i izdane na dvadesetak nosača zvuka.

U glazbenom životu Hrvatske Josipović je obnašao mnoge značajne funkcije (glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, 1987.-2000.; direktor Muzičkog biennala Zagreb, od 1991.; direktor ISCM Svjetski dani glazbe 2005., i dr.). Posebno se bavio zaštitom autorskih prava i njenom organizacijom u Hrvatskoj, što trenutno izaziva kojekakve kontroverze po medijima. Član je (bio ili još jest – nije me briga) brojnih domaćih i međunarodnih stručnih, znanstvenih i umjetničkih organizacija, između ostalih i član World Academy of Art and Science.

Mnogima je možda neobično da ljudi koji profesionalni život posvete suhoparnim zakonima imaju smisla za glazbenu umjetnost, odnosno, da poznati glazbenici imaju završen studij prava, ili čak rade u pravnoj struci. Ova pojava je češća nego što se misli. Znamo za Josipovića,  Clintona i njegov saksofon, ali malo tko zna da je npr. Branko Marušić iz legendarnog kvartera „4M“ (koje je rado slušala moja generacija) također pravnik, baš kao i  Mladen Bodalec iz „Prljavog kazališta“.

Jedna malena Požega ima čitavu plejadu znamenitih skladatelja koji su se školovali u drugim profesijama, pa je npr. znameniti Vilim Just, bio građevinski inženjer, a od suvremenika Ljubo Kuntarić je završio tadašnji Tehnički fakultet (strojarstvo). I požeški književnik Mato Hanžeković (Požega - 1884. Zagreb-1955.), nije baš značajan po tome kao sudac i odvjetnik u Bosni.

Josip Andrić

Među požeškim pravnicima bilo je dosta glazbenih stručnjaka i skladatelja raznih tipova i dosega. Spomenimo odmah dvojicu Požežana, muzikološka giganta čiji rad na glazbi nadmašuje po značaju ne samo njihov doktorat prava, nego i nacionalne okvire: Karla Catinellija i Josipa Andrića.

O Andriću (1894.- 1967) bi se moglo (i trebalo!) pisati zaista mnogo kao nevjerojatno svestranoj osobi, no spomenimo ono najvažnije: premda nije rođen u Požegi, u ovome gradu upoznao je glazbu te mu posvetio niz nota iz golemog skladateljskog opusa, među kojima i operu „Šijakinja“ na libreto Franje Cirakija. Skupio je Josip čak oko pet stotina narodnih melodija iz Požeške kotline, a najviše je njegova zasluga što se tambura kao instrument vinula od amaterske do visoke umjetničke razine.

U gradu Plavni u Slovačkoj je postavljena njegova spomen bista u znak priznanja za unapređenje prijateljskih veza Hrvata i Slovaka, ponajviše u glazbenoj suradnji. Boravak u Pragu na pravnom studiju usmjerio ga je neočekivano i  profesionalno pravcu glazbene znanosti i umjetnosti, a to ga je opet usmjerilo prema Požegi i okolici.

Andrić je djelovao u mnogo povoljnijoj društvenoj klimi za melografski rad (prikupljanje i zapisivanje narodnih melodija), nego li njegov prethodnik neobična prezimena - Karlo Catinelli Bavilaqua Obradić koji je bio je pionir melografije u doba Ilirskog preporoda. Rođen je u Valpovu, ali je on kao i Andrić smatrao Požegu,  gdje je pohađao nižu gimnaziju, u glazbenom smislu rodnim gradom. Kad je ovdje  postao sudac 1847. odmah je „ukajdio“, odnosno u notni sustav unio 25 pučkih pjesama iz Požege i okolice. Zajedno s ostalim glazbenim zapisima iz drugih krajeva to je o svom trošku tiskao u Beču u knjizi s originalnim naslovom: „Južno slavjanske pučke pĕsme za pianoforte, priredjene i svim priateljem narodnih napĕvah posvetjene po Katineliu.“ Odmah treba napomenuti da je u vrijeme Ilirskog preporoda bilo popularno kroatiziranje stranih imena i prezimena, pa je Catlinelli - Bavilaqua postao Katineli - Obradić, baš kao što je slavni Vatroslav Lisinski rođen kao Ignac Fuchs.

U broju 187. „Dalmatinsko hrvatsko slavonskih novina“ iz godine 1849. pronađen je i oglas za kupnju te publikacije (dakle bavio se i prodajom svojih djela). Da je Catinelli imao nakanu prikupiti pučke napjeve na cijelom slavenskom jugu, svjedoči naslovni list spomenute edicije na kojem su naslikani grbovi Dalmacije, Slavonije Hrvatske, Vojvodine, Srbije, Bugarske i Bosne i Hercegovine, te i činjenica da je publikaciju označio kao prvi dio daljnjeg glazbenog izdavaštva. Slab odaziv ovome pothvatu odvratio ga je od ove grandiozne ideje. Njegov glazbeni rad nije se ograničio na pučke glazbene proizvode, nego je prikupljao i stare glazbene rukopise. U njegovoj ostavštini pronađeno je Hektorovićevo „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, te više crkvenih korala. Catinelli je umro 11. ožujka 1864. kao vijećnik Banskog stola. Ovaj prvi hrvatski melograf, baš kao i kasniji kolega mu Andrić, u drugim sredinama je više cijenjen nego u onoj kojoj je dušom i srcem posvetio svoj rad, odnosno Požegi.

Mnogi su pravnici pjevali, svirali, a možda i skladali u užem krugu obitelji i prijatelja bez javnog nastupa i prije i poslije Andrića i Catinellija. Biti „svirac“ za krutu predodžbu funkcije suca bilo je u najmanju ruku nedolično čak u novije vrijeme. To je iskusio Boro Stanojević, dugokosi bivši požeški sudac krajem 70-tih i početkom 80-tih godina prošlog stoljeća kojega je njegov šef, pokojni I. M. stalno „ribao“ zbog sviranja po svatovima i seoskim zabavama. Boro je inače bio član udruge skladatelja, a pisao je i stihove za mnoge svoje pjesme.

Stjepan Japarić

Shvaćanje tih odnosa se bitno promijenilo u relativno kratkome vremenu, pa je odjednom Požega dobila čitavu plejadu sudaca i njima bliskih pravnih zanimanja koji se ne ustručavaju javno popeti na binu, zasvirati i zapjevati. Spomenimo prvo Stjepana Japarića, predsjednika požeškog Suda za prekršaje, glazbenika, tekstopisca, skladatelja i pjevača, rođenog u Sovskome Dolu, koji je više puta nastupio na „Zlatnim žicama“ te na Festivalu duhovne glazbe u Velikoj.

Stjepan je, osim izražene ljubavi prema gradu Požegi u svom stvaralaštvu dosta okrenut duhovnoj glazbi i stihovima, za razliku od njegova kolege Nenada Vlašića  - Nexa, suca, šahista i kantautora s gitarom koji više voli skladati i pjevati šansone.

Nenad Vlašić

U njegovanju, pak, češke glazbene tradicije na području Požeštine zasluga svakako ima i nekadašnji tužitelj, a sada odvjetnik Vlado Nepehal koji nastupa kao vokalist zajedno sa svojim sastavom. Moram spomenuti i talentiranog  gitarista Miroslava Vukelića - Kucija koji je bio požeški sudac (sada je odvjetnik) i koji je nebrojeno puta napravio „štimung“ među mojom generacijom.

Još mnogi iz ove branše zasigurno imaju glazbenog sluha, unatoč svakodnevnim prebiranjima po suhoparnim paragrafima no manje su poznati po umjetničkoj strani svoje osobnosti. Na kraju zaključimo: Pantovčak ima jednog doktora prava koji je glazbeni stručnjak i skladatelj, a Požega se može podičiti da je imala čak dvojicu ! (Pssst… ovi naši su ipak bili značajniji, iako se o njima manje piše).