Ruši pa gradi, čupaj pa sadi: Uvijek bolje i - starije!

Nije vrag da će osvanuti novi most na Orljavi – kada i kakav, još se ne smije znati dok Z. R. ne obiđe gradilište.

Žiteljima Požege sjeverno od Orljave zapeli su za oko radovi na stazi do nekadašnjeg pješačkog prijelaza preko rijeke uz park. Da ne bih nagađao hoće li tu biti nekakav most(ić) ili samo staza, odem na službeni web portal Grada u naivnoj nadi da će barem nešto biti napisano o tome. Stisnutog stomačića zbog mučnine koju ta stranica izaziva, nalazim samo objave o potporama, ceremonijalna primanja (osobna ili kolektivna), te niz uobičajenih bezvezarija kojima nas zasipa gradska kuća. Ima, doduše, prikaza nekih drugih radova, ali samo zato jer ih je obišao ili najavio Z.R. (63), bez čijeg imena u tekstu i slici kao da nema ničega vrijednog u ovome gradu.

Pa dobro, sačekat ćemo da gore navedeni obiđe i ovu stazu i budući mostić, ne bismo li saznali o čemu i na čemu se radi.

Most nekad

Slapovi na ovom dijelu Orljave nastali su u sklopu regulacije Orljave umjesto starog „benta“ koji je bio nešto malo nizvodno. Ova brana imala je višestruku funkciju: slapovi su dubili vodu, pa su se mnogi (i ja među njima) često ondje kupali, a ribiči lovili „kedere“. Pet golemih betonskih stupova nosili su armirano-betonsku „deku“ koja je s jedne strane imala „gelender“ za prijelaz pješaka, a sa strane se nalazila i čelična cijev koja je očito imala neku infrastrukturnu funkciju. Čvrsto napravljena cijela konstrukcija odolijevala je dobro naletima bujica i krupnom otpadu koji se ondje zadržavao, smrzavanjima i svim drugim vremenskim uvjetima. Konstruktori brane za suviše jake nalete bujičnih voda s obje strane predvidjeli su preljeve.

Što se dogodilo?

A onda jednoga dana neki tutumrak je naredio da se središnji betonski stupovi sruše s bedastim službenim obrazloženjem da se tu zadržavaju „opasne“ velike grane  koje su komunalci izvlačili kukama (pa dabome, neka se Pleterničani muče s time). Tako je umjesto četiri lijepa slapa  ostao jedan i već (pre)više godina stoji ova konstrukcija kao oštećeno ruglo, a pješaci koji su ondje prolazili već su prestali rogoboriti.

Onda se opet netko (pogodite tko) sjetio da bi se moglo tu nešto ponovno napraviti. Četiri neoštećena snažna betonska stupa mogla su poslužiti kao potpora nekome novome mostu, ali kako će kad ih više nema. Pa mogu se napraviti novi, baš kao što su krasne platane u Njemačkoj nestale zbog „opasnog“ korijenja, a posađene su nove koje valjda imaju neko drugačije korijenje. Isto tako, obično raskrižje mora nestati, ne bi li kružni tok (prvi put čujem da mu tepaju „rotor“), bio uljepšan cvijećem za neku turističku inspekciju, a đaci će do škole biti prevoženi helikopterom preko ceste kojoj ne treba semafor.

Ako je nešto staro i dobro, to ćemo srušiti da bismo sagradili nešto još bolje i još – starije! Ruši pa gradi, čupaj pa sadi. Ne bi li bilo zapisano negdje da je to sve dao izgraditi taj-i-taj (pogodite tko). Znate onu staru narodnu „čega se pametan srami…“.