¨Sakupljanje boca moja je misija, tako mijenjam svijet oko sebe¨

"Znam da će ovaj članak izazvati razne reakcije, ljudi će komentirati `gle kako je glupa`, `šta se ističe`, `mene bi bilo sram`, `tako sramoti svoje dijete` i slično. Ja se nemam koga sramiti, ponosno hodam ovim gradom jer to što sakupljam boce i ostale stvari je častan posao koji ne radim iz prijeke potrebe. Na ovaj način ja mijenjam svijet oko sebe i ustvari to nije posao, nego moja misija", tvrdi Blanka Lovrić, 64-godišnja umirovljenica iza Pakraca koju stanovnici ovog kraja svakodnevno mogu susresti kako sakuplja boce.

- Čudno je kako će ljudi reći da je sakupljanje boca i kopanje po kontejnerima sramotno i nečasno, ali im neće biti nečasno i sramotno ukrasti. Mnogi ne znaju da ja, osim sakupljanja boca, sakupljam i drugi otpad koji ljudi nesavjesno bacaju u kontejner. Na taj način se borim za očuvanje našeg okoliša.

Boli me kada vidim što ljudi bacaju

- Odvajam baterije, mobitele, punjače, kućanske uređaje poput radioprijemnika ili satova, zatim čepove i  papir. Upravo mi to najteže pada, kada vidim kako se ljudi neodgovorno ponašaju i doslovno truju sredinu u kojoj žive, odnosno truju svoje dvorište. Često kada šećem i tražim boce, naiđem i na drugi otpad koji netko odbaci primjerice u parku. Tada taj otpad pokupim i bacim u za to primjereni kontejner. Uvijek iskoristim prigodu posebno djeci i mladima ukazati na važnost očuvanja okoliša - pojašnjava Blanka.

Cijeli radni vijek provela je u Drvnoj industriji "Papuk" gdje je, nakon završene srednje drvne škole, radila od 1969. pa sve do kolovoza 1991. godine. Tvrdi da je, kao radnica sa srednjom stručnom spremom u "Papuku" radila sve, od poslova nekvalificiranog radnog mjesta do poslova inženjera. Nakon prognaništva i povratka u Pakrac u proljeće 1992. godine ponovno je morala raditi svašta kako bi kćeri Manueli omogućila školovanje. Tvrdi da je nije bilo sram prati izloge, čistiti, konobariti, dvoriti starije osobe, raditi u Domu za starije u Marinom Selu. Radila je i u Civilnoj zaštiti i u Crvenom križu. Blanka dodaje kako je već s 11 godina prvi puta išla u nadnicu, život je nije mazio, a suprug joj je umro kada su joj bile 32 godine. Danas je u starosnoj mirovini i mjesečno prima nešto manje od 2.500 kuna.

Počela iz nužde, a danas to radi zbog zdravlja

- Boce sakupljam od prvog dana kada je uvedena povratna ambalaža i u početku to bilo iz nužde. Zadala sam si cilj da na taj način dodatno privređujem i opremim stan u kojem živim ovdje na Jugu, a koji je u ratu potpuno izgorio i kojeg sam obnavljala praktički sama. Uspjela sam u tome i u zadnje vrijeme boce ne skupljam iz potrebe, nego sam na to navikla i to je moj način života. Radim to zbog vlastitog zdravlja koje je odlično i pješačenje je moja preventiva od bolesti - pojašnjava Blanka.

Tvrdi da na teren ne ide samo za vrijeme velikih hladnoća ili obilnih kiša, a pravilo je i da nikada boce ne sakuplja noću. Svako jutro ustaje u 5 sati i slijedi prvi obilazak Lipika, Pakraca, Prekopakre i bližih naselja. Na udaljenija mjesta se vozi automobilom, a ostatak pješači. Dnevno prijeđe oko 5 kilometara, priznaje da bude dana i kada prevali 10 kilometara, a za prikupljanje dnevno odvaja nekoliko sati.

Prosječna dnevna zarada 30 kuna

Najveća zarada u jednom danu je 50 kuna, a u prosjeku zaradi oko 30 kuna. - Tome treba pridodati i još barem 10 kuna dnevno od željeza koje pronađem u kontejnerima. Jučer sam primjerice pronašla slavinu. Ljudi uopće ne razmišljaju što bacaju jer kilogram željeza košta 18 kuna, a ta slavina je teška oko kilogram i pol. Nedavno sam u Lipiku našla i jedan radijator - priča Blanka i dodaje kako je danas zaradila 33 kune.

Najviše smeća u parku u Lipiku

Obzirom da puno hoda, primjetila je na kojim je mjestima najviše smeća. - U Lipiku je najviše smeća u parku, posebno vikendom. Jako sam razočarana mladima iza kojih ostaje velika količina raznih boca od alkohola, ali i puno nereda. Smeća ima na Jelkinom brijegu, u posljednje vrijeme oko igrališta za tenis, ali i oko škole gdje je jako puno boca od sokova u kojima često nađem vino i rakiju. U Pakracu najviše obilazim kontejnere - kaže Blanka.

Vodi brigu i o higijeni, često na rukama ima rukavice, a osnovni rekvizit joj je štap kojim provjerava što se u kontejneru nalazi.

Tvrdi da je na području Pakraca ukupno 5 ljudi koji redovno sakupljaju boce. - Svi međusobno dobro funkcioniramo, nema podjela na rejone i vrijedi pravilo: tko prvi dođe - kaže Blanka i apelira: - I ovim putem molim ljude da u kontejnere ne bacaju kruh. Neka ga stave u vrećicu i objese na kontejner jer ima ljudi kojima taj kruh može poslužiti za prehranu životinja.

Baca se jako puno hrane

- Posebna je priča što se sve može pronaći u kontejnerima i ja sam svjedok da kod nas nema kulture selektivnog odlaganja otpada. Već sam rekla da mene, kao osobu drvne struke, najviše boli bacanje velike količine papira, knjiga, letaka i ljudi ne shvaćaju da je sve to drvo koje može biti prerađeno. Boli me i što se baca jako puno hrane, posebno mesa. U kontejnerima je jako puno odjeće, staklene ambalaže, kućanskih uređaja, dijelova računala, televizora. To samo govori kako ljudi nisu svjesni sebe i trovanja Zemlje.

Blanka tvrdi da ljudi na njezino sakupljanje boca uglavnom reagiraju pozitivno ili uopće ne reagiraju.

Djeca dobacuju: "Vidi babe, kupi smeće"

Mnogi je pozdravljaju, s nekima porazgovara, a najlošija iskustva ima s djecom i mladima. - Uglavnom mi ne kažu ništa direktno, nego kada prolaze pored mene dobace: "Vidi babe, kupi smeće". Njih treba i u obitelji i u školi odmalena učiti da ta bočica košta 50 lipa, da je ne bacaju nego da tako štede, ali i čuvaju okoliš. Uglavnom, takva dobacivanja me ne diraju. I moja kćer Manuela i njezini sinovi Valentino (16) i Kristijan (12) jako dobro reagiraju na to što radim. Bilo je onih koji su me pitali kako mi nije neugodno to radili, a kćer mi je profesorica u srednjoj školi. Moj odgovor je da svatko ima svoj život. Moja kćer je imala teško djetinjstvo i može se samo ponositi mnome, a puno sam utjecala i na unuke. Oni nikada neće nesavjesno baciti otpad. S obzirom da i volontiram u Udruzi slijepih i slabovidnih Pakrac - Lipik, Valentina sam usmjerila u pravcu volontiranja.

Upornost, ljubav i vjera

Kao vjernica koja vjeruje da smo svi prepušteni Božjoj volji, svoju životnu filozofiju sažela je u tri riječi: upornost, ljubav i vjera.

- Upornost čovjeka pretvara u borca koji ne smije pokleknuti. Svatko od nas mora vjerovati i imati jako puno ljubavi. Izraz ljubavi je i što ja spašavam cvijeće jer ova dva cvijeta koja su na mome prozoru, bila su odbačena u kontejner. Ja ovo ne radim samo za vlastitu koristi, nego to što radim koristi svima - zaključuje Blanka.