Sanjam dan...

Potaknut višegodišnjim stanjem u gradu, županiji i zemlji, odlučih napisati kratak osvrt i staviti svoje misli na papir uobličene u tekst koji će možda doći do većeg broja ljudi.

Iznenada i bez najave ukazala mi se prilika koju sam odlučio iskoristiti jer jedino što me zanima je promjena u načinu razmišljanja ljudi i prosperitet našega grada, kraja i zemlje.

Pratim politiku svakodnevno, reakcije vlasti, oporbe, građana, komentare na internetu i ne vjerujem da se nitko ne pita jednu stvar. Kako to da nema ljudi u vlasti, a bogami i u oporbi, bilo državnoj, bilo lokalnoj, koji će napraviti nešto dobro za svoju zemlju, a da neće profitirati ni lipe? Kako nema ljudi koji će udariti šakom o stol i reći, mi smo sad na vlasti makar i u selu, ajmo napravit najbolje, ajmo razmisliti, saslušati prijedloge, saslušati neke stručnjake, racionalno i logički sagledati problem i donijeti najracionalniju odluku? Kako to da nema ni zrca domoljublja kad je lova u pitanju, kako to da svatko tko dođe na bilo kakvu vlast gleda samo kako će profitirat on, njegova rodbina, prijatelji i stranački drugovi, zašto se dobri prijedlozi od bilo koga sa strane a priori odbijaju. Zašto nema brige za svoju zajednicu, grad, županiju, zemlju? Kako to da nema ljudi koji će reći, ja radim za tu zemlju, ja imam odgovornost za te ljude, ja radim za 5, 10, 15, 20, 50, 100 tisuća kuna mjesečno i to je moja plaća, ja sam sretan čovjek kad znam da sam napravio najbolje što sam znao i mogao, zašto nema zadovoljstva u toj plaći i tim uspjesima, zašto su ljudi kad dođu na vlast nezasitna stoka?

Domoljublje, patriotizam?! Nije li najveći patriotizam u mirnodopsko vrijeme upravo to, odraditi nešto pošteno za dobrobit svih, za plaću koju imaš? Zar nema ljudi koji će reći, pa sunce žarko ta željeznica je naša, te autoceste su naše, taj HEP je naš, ti otoci su naši, ta ravnica je naša, ti ljudi su naši, ti NOVCI SU NAŠI? Zar nema ljudi koji imaju savjest, koji imaju moral, koji imaju ljudskosti i koji imaju malo pameti da to shvate, da shvate svetinju svega toga, da shvate visinu zadatka koji im je povjeren od strane građana? Jednostavno ne mogu shvatiti da nema takvih ljudi, ne mogu shvatiti da će svi nešto smuljati samo ako dođu u priliku ili se u prilici zadrže dovoljno dugo, ja jednostavno ne vjerujem. Zar je u tome kratkom ljudskom životu cilj imati toliko novca i inog bogatstva za 10 života, zar je cilj ako imaš milijun željeti dva, ako imaš deset, željeti sto, to ne razumijem, ne razumijem kad je kraj, kad je dosta, koliko treba novca da se prestane? Nikad mi neće biti jasno. Neće mi biti jasno kako se može pričati o ljubavi prema domovini dok se rade takve stvari, KAKO SE MOŽE?!

Sanjam dan kada će političari, napose lokalni, sazvati presicu i reći: "Dragi građani, s vašim novcem smo odlučili napraviti to i to jer smatramo da je to dobro zbog toga i toga", sanjam dan kada političari neće stalno govoriti: "Ja sam ovo napravio, ja sam ono napravio", a sve iz zajedničke blagajne, sanjam dan kad će političari reći: "Da, ovaj prijedlog oporbe je dobar, mi ćemo ga prihvatiti za zajedničku dobrobit".

Zar nitko od njih nema zrno pameti da shvati da bi takvim potezima skupio više političkih poena od pustog pljuvanja, odbijanja svega što ponudi i predloži netko drugi?

Sanjam dan kada će se političari okružiti pametnijima od sebe, kada će političar imati viziju, a onda na osnovu te vizije okupiti tim ljudi oko sebe koji su u stanju tu viziju provesti u djelo.

Direktor se treba vratiti i ugasiti svjetlo kad vidi da svijetli dok nema nikoga, zatvoriti vodu kad vidi da kapa i zatvoriti prozor ako radi grijanje. Političar treba paziti na svaku lipu gradskog, županijskog ili državnog proračuna i prema toj lipi se odnositi s više pažnje nego prema vlastitom novcu. Od toga sve počinje, od toga se pravi primjer, od toga kreće i domoljublje. Nažalost, nama trenutačno treba netko tko će upaliti svjetlo, pustiti vodu i otvoriti prozor.