Sjaj i bijeda požeškog ljekarništva

Dva i pol stoljeća Požega se ponosila svojim ljekarnama, da bi početkom ovog tisućljeća otišla u stečaj kao jedina takva ustanova u Hrvatskoj

Osnivanje prve javne ljekarne (apoteke) u Požegi odigralo se između 1760.-1774. godine. Nakon strašne pošasti od kuge 1739., koja je pokosila više od 1300 ljudi, u gradu nije bilo ni liječnika ni ljekarnika, a tek 1751. stavlja županija u proračun 200 forinti za liječnika i kirurga.U tom razdoblju spominje se domaća ljekarna koju su požeški isusovci osnovali u svojoj zgradi, bivšem Kolegiju (danas zgrada požeške Biskupije) i to samo za svoje potrebe. Za rukovatelja apoteke postavili su mr. Pavla Thallera, dotadašnjeg laika bečke isusovačke apoteke.

Kada je 1773. ukinuti isusovački red trebala se raspustiti i apoteka, Međutim, prema zahtjevu gradskog magistrata odlučeno je da ljekarna nastavi raditi pod Thallerovim vođenjem. Ovu akciju pomogla je i požeška županija s okolnom vlastelom, pa je sakupljen novac kojim je ljekarna otkupljena. Poseban odbor procijenio je 8. studenog 1773. da bivša isusovačka ljekarna vrijedi 3.054 forinte i 35 novčića. U tom odboru bili su podžupan Ivan Strižić, fizik (liječnik) Antun Katineli, prefekt komorskog dobra u Voćinu Ignacije Čović i opat Josip Wernek.

Carica Marija Terezija dopustila je rješenjem od 21. svibnja 1774. da se ova ljekarna proda Pavlu Thalleru. On ljekarnu seli preko puta Kolegije u novosagrađenu zgradu na tadašnjem isusovačkom zemljištu.Uspomena na osnivanje prve požeške apoteke jest veliki brončani mužar (avan) za usitnjavanje droga, težak 44,5 kg. Na njegovom donjem dijelu urezan je tekst: „Apotheca colegii posegani anno 1756 Graz“. Mužar se nalazi u muzeju Instituta za povijest farmacije u Zagrebu.

U Gradskom muzeju Požega nalaze se Thallerovom rukom pisana predavanja iz kemije, tzv. skripte „Introductio ad veram chemiam Pauli Thalleri pharmacopei 1757. (Uvod u pravu kemiju Pavla Thallera, farmaceuta 1757.) U muzeju se čuvaju i dvije drvene ploče oslikane uljenom bojom koje su svojedobno bile pričvršćene na vanjskom vratima ljekarne. Na jednoj od njih napisana je poslovica na latinskom, mađarskom i staroslavenskom jeziku istovjetnog sadržaja, a u prijevodu glasi: „Dao im je gospod iz zemlje ljekarije, a mudar čovjek im se ne opire“. Ispod toga je natpis na njemačkom jeziku koji u prijevodu glasi: „Provedeno liječničko umijeće može čovjeku produžiti život“

Godine 1774. oženio se Pavao Thaller i osnovao obitelj iz koje su tijekom sljedećih stoljeća potekli mnogi zaslužni i ugledni članovi. Isti taj Pavao Thaller je osnivač i prvog poštanskog ureda u Požegi. Prije smrti 1780. postavio je P. Thaller za voditelja svoje apoteke mr Gašpara Kernera kao provizora. Kao vlasnik apoteke, prema tadašnjim zakonima, naslijedio je Pavla njegov sin mr Vatroslav Thaller, koji je ljekarnu vodio od 1800. 1833. kada ju je prodao dipl. apotekaru Josipu Dienešu. Nakon 2 godine Dieneš ju je prodao svom pastorku mr.ph. Carolusu Csillaghu. Ovaj seli apoteku u svoju kuću na današnjem Trgu Sv. Trojstva. Tu je apoteka radila je na istome mjestu sve dok nije otišla u stečaj. Ova apoteka ostaje u vlasništvu obitelji Csillagh gotovo cijelo stoljeće (potomci: Carolus, Ivan i Vladimir).

Kao dokaz o useljenju apoteke u tu zgradu i ujedno povijesna vrijednost , nalazi se s dvorišne strane zgrade uramljena ploča na kojoj je obojenim limenim slovima označen zapis koji svjedoči o strašnom požaru 1842. god. Zapis glasi: „Ova kuća sagrađena g.1779.,  izgorjela g. 1842. popravljena i obnovljena po Ivanu i Lavoslavi Csillagh g. 1888/1894.“

Kupoprodajnim ugovorom od 25. lipnja 1926. ljekarna prelazi u vlasništvo mr ph Mirka Kraljevića. Nakon 2. svj. rata, prelaze sve apoteke iz iz privatnog u državno vlasništvo, pa je i ova apoteka tzv. realnim pravom 25. lipnja 1947. postala društvena, a dotadašnji vlasnik mr. Kraljević postavljen je za upravitelja.

Stručni pregled poslova vodio se svake godine još od osnutke prve apoteke u Požegi. Tako se spominje pregled 1789. a obavljao ga je tadašnji županijski „fizik“ (liječnik) Franjo Pušak u prisutnosti suca Mate Peičića. Početkom 20. st. tadašnja Kraljevska zemaljska vlada imenovala je stalnim inspektorom ljekarni prof. dr. Julija Domca, osnivača Farmakološkog instituta u Zagrebu, tada jedinog te vrste na Balkanu i 3. u Europi. Dr. Julije Domac je vrlo zaslužan za hrvatsku farmaciju, jer je svojim rigoroznim pregledima apoteka, te predavanjima i praktičnim vježbama za studente farmacije, gotovo srednjovjekovnu farmaciju uzdigao na suvremenu znanstvenu razinu. Ljekarne u Požegi, osim toga, mnogo su se bavile organiziranjem sakupljanja, sušenja i prepariranja ljekovitog bilja kojima je požeška okolica bogata.

Već u 19. st. osnovana je u Požegi još jedna ljekarna. Osnovao ju je mr Vatroslav Priklmajer 1842. Mijenjala je često vlasnike, pa ju je 1861. otkupio mr Ljudevit Balog, koji ju je 2 godine kasnije prodao mr Antunu Hegedüšu. Njega je, pak, 1890. naslijedio sin Julije Hegedüš, savjestan i vrstan stručnjak tadašnje bečke škole. On je obučio mnoge mlade praktikante, kasnije dobre ljekarnike: Badovinca, Hercega, Posavca, Kraljevića, Čorića i druge. Poslije smrti mr. Julija Hegedüša, god. 1915. apoteku je kupio mr Teodor Filić i njome upravljao sve do 1945. g. kada ju vlast ukida, a inventar pohranjuje radi kasnijeg otvaranje druge apoteke u novoj zgradi.Zbog povećanja broja stanovnika, a i zbog socijalnog osiguranja gotovo svih građana, kapacitet ove ljekarne bio je nedovoljan, pa je trebalo povećati njihov broj, što je i učinjeno.

Deset godina kasnije, tj. 10. studenog 1955. zaključuju Narodni odbor i Savjet za narodno zdravlje da se otvori nova suvremena apoteka u novoj zgradi u Ulici Stjepana Radića br 48. radi lakše i pravilnije opskrbe lijekovima sjevernog dijela grada. Pod stručnim nadzorom i nastojanjem tadađnjeg upravitelja mr Kraljevića, nabavljen je namještaj i uređene su prostorije. Nova apoteka počela je raditi pod imenom „LJEKARNA“ 15. prosinca 1958. godine. Ljekarna je osnovala i tzv. priručne apoteke i depoe lijekova kojima rukuju farmaceuti ili liječnici.  Takvi depoi osnovani su u Velikoj, Čaglinu i Orljavcu. Pod ingerenciju požeške apoteke potpale su ljekarne u Pleternici i Kutjevu. Ljekarnu u Pleternici osnovao je  mr Nikola Peleš god. 1920. , a u Kutjevu mr Nikola Badovinac, koju je njegov sin Tihomir vodio od 1940. do 1947. kada su obje prešle u društveno vlasništvo.

Osim spomenutih, u analima bivšeg gradskog fizikata, od 1846. do početka 20. st. zapisani su i ovi farmaceuti: mr Franjo Kalivoda, mr Franjo Schimonsky, mr Hugo Oršanić, mr Božidar Tomić, mr Josip Salopek, mr Josip Janković, mr Nada Janković, mr Hrvoje Novak, te praktikanti: Ivan Koydl, Eugen Navratil, Ivica Vidmar, Vjekoslav Bobinac, Slavko Stepinsky, Zvonko Novaković, Vladimir Jakšić i drugi.Jedna od rijetkih mrlja na svakovrsnom unapređenju ljekarništva u Požeškoj kotlini bila je afera s trovanjem metilnim alkoholom početkom 60-tih godina. Naime, nekada su ljekarne bile jedine ovlaštene za prodaju žeste (čistoga alkohola), pa su ga mnogi građani i seljaci kupovali ne samo kao dezinfekciju, nego zbog pravljenja nekada popularnih „likera“ iz kućne radinosti. Nisu to bili prirodni destilati, nego se u alkohol  dodavao šećer i ekstrakt s umjetnim okusima, pa se rado pio „kruškovac“, „mentol“, „čokoladni liker“ i sl. Zabunom  se umjesto etilnog alkohola iz bačvi nekima prodao metilni koji je otrovan, pa je dosta požeških ljubitelja „likera“ završilo u bolnici, a ravnatelj ljekarne na sudu.Ljekarništvo se, nakon stagnacije u 2. svj. ratu postupno razvijalo na području Požeške kotline, prateći razvoj medicinskih ustanova, ali i razvoj većih naselja. Međutim, ustrojem županija u samostalnoj Hrvatskoj nakon 1990. g. počelo je neslavno razdoblje za ovu djelatnost. Županija Požeško – slavonska proglasila se osnivačem ljekarne, a pri tome nije izvršavala svoje obaveze prema njoj. Tadašnja HDZ-ova vlast pod županom Antom Bagarićem zakočila je – iz samo njima razumljivih razloga - privatizaciju u nekoliko segmenata javnih djelatnosti, među kojima javnog informiranja i ljekarništva.  Ljekarna na glavnome trgu opstojala je još neko vrijeme grcajući u   dugovima koji su se gomilali zbog potraživanja dobavljača i ostalih vjerovnika. Stvar se komplicirala i zahtjevima nekadašnjih vlasnika ranijeg prostora ljekarne za povratom imovine, dok je noviji prostor odmah do njega bio u vlasništvu Grada Požege.

Ljekarna u Požegi je tako već u lipnju 2001. g. otišla u stečaj, kao prva takva ustanova u Hrvatskoj koja je propala zbog gubitaka.U veljači 2005. godine Općinski sud u Požegi donio je odluku da se na javnoj dražbi proda objekt Ljekarne Požega.

 U trenutku otvaranja stečaja dug je iznosio preko 4 milijuna kuna, dio potraživanja od preko dva milijuna kuna vjerovnici su naplatili 2003. godine kroz ovrhu proračuna Požeške županije koja je osnivač ove zdravstvene ustanove. No, ni županijski proračun – koji je bio žrtva niza malverzacija - više nije mogao podnijeti nagomilane dugove, tako da je zbog duga od tadašnjih 42.478 DM iz 1994. god. plus zatezne kamate prema tvrtki MB Sistemi iz Zagreba odlučeno na javnoj dražbi prodati ovaj već godinama prazan prostor. Utvrđena vrijednost nekretnine iznosi 1.364.989 kuna s tim da se na prvom ročištu ne može prodati ispod milijun kuna. Neki od najvećih vjerovnika poslali su i pisma namjere za kupnju Ljekarne u stečaju, no prodajom poslovnice na Trgu sv. Trojstva ona praktički ostaje bez imovine jer drugi prostor koji se  koristio za poslove stečaja u vlasništvu je Grada Požege.

Prodaja na javnoj dražbi, koja se trebala obaviti krajem ožujka 2005. otkazana je jer je Općinskom  sudu dostavljen prigovor nekadašnjih vlasnika prostora koji su zbog zahtjeva za povratom imovine tražili da ovrha nad spomenutom imovinom proglasi nedopuštenom, a pred Trgovačkim sudom pokrenut je postupak da se onemogući ovrha nad tom nekretninom. Uz stečajni vodili su se parnični postupci koje su pokrenuli dobavljači, zaposlenici Ljekarne i Grad Požega. Mnogi od sudskih postupaka dugo traju (neki nisu ni okončani), a dodatna komplikacija je i činjenica da je stari inventar ljekarne kao i sama zgrada pod zaštitom kao spomenik kulture. Što je i kako sve skupa prošlo više i nije važno.

Dobar dio stručnog osoblja koji su bili uposlenici, kao i ostali farmaceuti, osnovao je u Požegi i obližnjim naseljima  privatne ljekarne: Topol, Škoko, Rajić, Vukoja, Delač, Filipović, Perak i drugi. Neki od njih su imali namjeru preuzeti ljekarničke poslove u prostorima Županijske ljekarne, ali se nisu uspjeli uklopiti u mućke tadašnje županijske vlasti, nego su djelatnost pokrenuli na drugim lokacijama.

Stariji Požežani još uvijek barataju izrazima „nova“ i „stara“ apoteka, a „nova“ u koja se nalazila u prizemlju trokatnice u Radićevoj, baš kao i stara  tužno  zjapi svojim neiskorištenim prostorom te dodatno podsjeća na sjaj i bijedu požeškog ljekarništva.