Tin Kolumbić: Požega će mi uvijek biti u srcu

Hrvatski književnik, pisac za djecu i odrasle te novinar i kolumnist u brojnim listovima, Tin Kolumbić iz Hvara, proveo je dobar dio života u Požegi u kojoj je ostavio trag. Zanimalo nas je stoga što danas radi i kako gleda na razdoblje koje je proveo u Požegi.

- Požega mi je ostala u srcu i uvijek će biti. Za nju me veže mnogo dobrih ljudi, prijateljstava. Kada mi netko spomene Požegu, padme mi na pamet moj prijatelj Ivan Jakovina - kazao je Kolumbić ne znajući kako nas je Jakovina nedavno napustio.

Ali Kolumbić se ne da. Ima 75 godina i u dobroj je formi. Piše, nedavno je izdao knjigu "Šutnja nije zlato" - zbirku njegovih kolumni koje su izlazile u različitim listovima, a već ima ideju za novo književno djelo.

Djela je počeo objavljivati još 60-ih godina prošlog stoljeća. "Otmica Helene", "Balada o Jeleni", "Dobro more", "Vonj murtele, duša matere" samo su neke od njegovih knjiga.

Sloboda je neprocjenjiva

- Današnje vrijeme ne možemo uspoređivati s tadašnjim. Za nas, umjetnike i pisce, neprocjenjivo je što sada imamo slobodu da pišemo što želimo. Nekad se zbog toga išlo i u zatvor. Vodio sam Maticu hrvatsku u Požegi i pokrenuo Kazalište mladih u kojem su radili, među ostalima, Nada Gačešić i Tomislav Rališ. Pokrenuli smo i list koji se zvao "Hrvatska pokrajina". Međutim, to je sve kratko trajalo. Došlo je Hrvatsko proljeće 1971. godine i moje su ime u komitetu stavili na tzv. "zelenu listu". Označili su me kao jednoga od vodećih nacionalista u Požegi, a nisam radio ništa protuzakonito. Bavio sam se kulturom. Pretresli su mi stan i ured u Matici hrvatskoj, ona se tada nalazila na mjestu današnje Gradske knjižnice. Ništa nisu našli. Bio sam na saslušanjima u policiji pa na sudu. Na kraju mi ništa nisu uspjeli prišiti - prisjeća se Kolumbić.

Požeški učenici su ga voljeli- Ljudi to danas olako zanemaruju. Danas svi jure za profitom, ali za umjetnika je najvažnije da ima svoju slobodu.

Bez obzira na probleme koje je kao hrvatski književnik i kulturni djelatnik imao u prošlom sustavu, za Požegu ga vežu prvenstveno lijepa sjećanja. Radio je i kao nastavnik hrvatskog jezika u ovdašnjoj osnovnoj školi.

- Učenici su me voljeli i ne sjećam se da sam se ikada morao ružno ponijeti prema nekome. Jednostavno su me slušali, znači da sam im predmet učinio dovoljno zanimljivim. Otišao sam 1989. jer sam se želio ipak vratiti u svoj rodni Hvar, ali stalno mislim kako trebam posjetiti Požegu. Ravnateljica Gradske knjižnice me zvala više puta i dužan sam se odazvati, morat ću to jednom učiniti - ustvrdio je.