Uhode naše svakidašnje

Da je opasno uprti prstom u sitne potkazivače iskusio je čak  i ugledni požeški književnik J. E. Tomić

Kad je u nas neka politička ili gospodarska frka ili politički obračun odjednom osvanu skandali u kojima se spominju SZUP, MUP, UZUP, UNS, SONS, VONS, HIS, SIS, VSA, OA, POA, SOA, VSOA, SOVA.. (uh, pardon, sova je ipak ptica, ali nije isključena da će neka od brojnih obavještajnih struktura dobiti i ovakvu kraticu).  Javnost, koju zabavljaju takvi skandali s pravom stiče utisak da je većina takvih formacija poput starog bureta – uvijek nešto iz njih „procuri“.

No, dobro, kakve jesu da jesu, ima ih svaka država u svijetu i takav posao rade koliko-toliko obučeni ljudi, držeći se u pravno uređenim zemljama koliko-toliko osnovnih zakonskih normi. No, postoji i golema armija doušnika – amatera koji na veliko „cinkaju“. Počinju neki još u dječjem vrtiću: „Učiteljice, Pelica se usmldio!“, pa nastavljaju u školi: „Profesore, gađao me ovaj kredom“, zatim u vojsci: „Kapetane, taj-i-taj je pričao političke viceve“, dok na radnom mjestu to ide otprilike ovako: „Direktore, kolega je digao nogu na stol“. Kruna je sitno doušničke karijere dojavljivanje vladajućoj partiji ili stranci, lokalnoj vlasti i svim strukturama koje idu uz to. Tako se dobivaju dobri položaji i stječu kojekakva dobročinstva.

Požeški tihi skandal 80-tih godina prošloga stoljeća: dvoje prosvjetara bivaju zatečeni u školskom kabinetu jedne osnovne škole u „nepriličnom odnosu“, a ravnateljica škole revno odlazi u općinski Komitet SK i sekretaru istoga priopćava događaj. Ovaj joj odgovara: „Drugarice, nemojte mi s takvim stvarima dolaziti amo“. Bila je to jedna od rijetkih informacija koja se nije odmah „uzimala na znanje i ravnanje“ – inače svaki podatak o svakome je dobro došao.

U nekim poduzećima šefovi su uspjeli podijeliti samoupravljače, pa se znalo tko je „čiji čovjek“, a lumpen - proletarijat u takvoj atmosferi više se bavio „zapažanjima“ nego svojim poslom. Po tome su u Požegi bile poznate veće firme, posebno jedna metalska. 

Uvijek su postojali sitni doušnici koji „vode računa“ o svojim kolegama, susjedima i bližoj okolini uglavnom radi dokazivanja odanosti šefovima - od radnika do novinara, od vojnika i umirovljenika do birtaša, od doktora znanosti do nepismenih protuha. U izglancanim hodnicima i uredima se krojila politika tako da su zveckale i fine štikle i lupale goleme bakandže čiji vlasnici su donosili „važne“ informacije. Lepršaju i lupaju i sada, dakako. I uvijek će. Neki, pak, vole obračune s protivnicima putem anonimnih prijava da se ne zna informator. Time postaju ono što se u narodu zove „pica s dva lica.“

Zovu ih u Slavoniji kojekako: „uhode, doušnici, špije, cinkaroši, tužidjedi, tužibabe…“, dok se pojam „špicl“ više koristi u kajkavskom govornom području. No, tim izrazom se – valjda samo radi zapleta - koristi požeški književnik Josip Eugen Tomić (1843.- 1906.) u svojoj manje poznatoj  drami „Novi red“. Jedan od likova u tom djelu nosi indikativno prezime Uhodić, a Tomić mu upisuje funkciju „tajni redar“. Uhodić u 7. prizoru u krčmi sluša što pričaju vlastelin i njegovo društvo, pa u jednom trenutku kaže sam sebi:

- „Gle ti toga šljivara! Taj sanja još o surkama i crvenim kapama, o Sveslavenskom saboru…. Čekaj, čekaj, navest ću te ja na tanak led!“. 

Vlastelina njegov sin upozorava na nazočnost „špicela“, a ocu je to nepoznat pojam i misli da se radi o prezimenu. Zbog toga dolazi do zapleta u kojem se gospodsko društvo okomljuje na špijuna i istjeruje ga iz krčme, a jedan od likova objašnjava u 9. prizoru što su „špiclovi“:

- „To su vam stvorovi koji su prodali poštenje, pa jer nemaju obraza, nose krinku na licu, da tako uhode i zavode poštene, bezazlene ljude.. Propalice su, da mogu sami kruh jesti često drugoga zasluge i kruha lišavaju…Jednom riječju, ovo su vam kovači laži i potvore, izmet ljudskoga društva, od koga treba bježati kao od kužna stvora!“.

Gostioničarka, jedan lik u igrokazu, upozorava vlastelina da ode jer će zbog toga uskoro doći žandari, dodajući važnu rečenicu: „Takav vam je novi red!“. Žandari zaista dolaze, a vlastelin se skriva od njih. Prije nego padne zastor na kraju igrokaza vlastelin kaže sinu: „Hajde sinko, da spavamo po novom redu!“

Kao vladin činovnik i ugledni književnik Tomić nije doživio težih posljedica zbog ovakvog pisanja, ali se drama mogla izvoditi tek nakon njegove smrti, odnosno nakon propasti crno - žute Monarhije. Nije mu pomoglo što je ovaj igrokaz ogrnuo u komično ruho – skužili su ga. A što je umjetniku veća kazna od tihe zabrane javnog prikazivanja njegova stvaralaštva?

Požeški književnik je možda pogriješio što je ovakav „red“ (poredak) opisao kao novinu. Vjerojatno nije čuo famozni vic o starome Muji koji je cijeli život politički tužakao „komšiluk“ za svaki režim: u kraljevini Jugoslaviji, endehaziji, republici Jugoslaviji i nastavio isti posao u nekom od svojih BiH kantona. Haso ga upita kako ga nije sramota biti „vjetrokaz“ i stalno mijenjati uvjerenja. „Šta pričaš bolan Haso, vidiš da se oni stalno mijenjaju – sram ih bilo, a ja uvijek ostajem isti!“