Ukupni dojmovi iz zemlje banana (video)

Malo da zaokružim dojmove po Ekvadoru, državi koja je najveći svjetski izvoznik banana gdje s malo više od 5 tona godišnjeg izvoza podmiruje 30% svjetskih potreba. Isprva je bilo ‘banana’ ovdje, pogotovo u Quitu kad sam došao te je nemilice svakog dana padala kiša. Uletio sam baš u kišnu sezonu.

Kad smo kod banana, najviše ih proizvode tri priobalne regije - El Oro, Guayas i Los Rios na ukupno gotovo 171.000 ha. Na putovanju autobusom prema Peruu svjedočio sam tim nepreglednim deset i više kilometara dugim plantažama na krajnjem zapadu zemlje. U blizini grada Machala (čitaj: Mačala), točnije prolaskom kroz mjesto Pasaje (čitaj Pasahe) vozite se dugom ravnom cestom, a identičan se pogled pruža s jedne i druge strane autobusa.

Ekvador je površinom jedna od manjih država Južne Amerike, ali isto tako 4,5 puta površinom je veći od Hrvatske. Ta ‘točkica’ na kontinentu uglavljena među okolne divove me isprva površno posmatrajući navodila na zaključak da se ovdje nema toga tako puno za vidjeti, pa sam razmišljao i da ga preskočim. No, ruta u Ekvadoru me vodila od graničnog prijelaza s Kolumbijom Ipiales-Tulcan u glavni grad Quito odakle sam se penjao po ona dva vulkana, Pichincha i Cotopaxi. Ukupno s vulkanima ovdje 10 dana. Nakon toga posjetio sam Baños u kojem samo nakon dva dana krećem sa Švicarkom i Šveđankom na Montañitu, najpoznatiju ekvadorsku plažu gdje sam proveo 5 dana i vruće noći s Beatriz. Na kraju svega slijedi Ceunca u kojoj sam se par dana zbrojio prije nego krenuh za Peru. I do Montañite i do Cuence putevi vode preko Guayaquila, najvećeg grada u Ekvadoru koji je na glasu kao pomalo opasan, ali sam ga koristio čisto kao kolodvor za transfer na dalje. Ukupno u 22 dana boravka prešao sam ovdje 1.450 km.

Nisam vam opisao ništa iz Quita kao ni iz Cuence. Smatram da ti gradovi nisu dovoljno zanimljivi da pišem o njima kompletni putopisni članak. Iako oba imaju stari kolonijalni centar koji je zaštićen od strane UNESCO-a, ti centri nisu me nešto posebno oduševili. Onaj u Cuenci mi je prevelik i nezgrapan, pun je lijepih crkvi, ali samo to. Umorio sam se šetajući svakog dana po njemu ne bih li otkrio nešto novo, već neviđeno. Oba grada imaju impresivne katedrale, a onoj u Cuenci nazočio sam i na uskrsnoj Sv. Misi. U Quitu sam nedjeljom šetao parkovima i snimio video koji vam donosim u ovom članku. To je onako dosta zanimljivo za vidjeti koliko su oni društven narod i kako se nedjeljom, normalno prije kiše, svi druže u parku. Iako sam čuo od domaćih ljudi da većina doma ima internet, internet centri u svakom gradu u Ekvadoru dosta su velika stvar. Pod tim mislim da ih ima na svakom uglu i da su dosta često i popunjeni, a surfa se za cijenu od 0,7$ - 1$ po satu.

I Quito i Cuenca su u planinama, u tzv “Sierri”, rasprostiru se u širinu, ne u visinu. Valjda je ljudima dosta visine samim time što su već u Quitu na 2.800 mnv, a Cuenci na 2.500 mnv. Iako su oni na visokom, svi su većinom niski, tako da sam sa svojih 1,73 m u Ceunci shvatio da sam najviši u gradu ako postrance ostavimo kakvog krakatog turista.

Ekvador je vjerojatno najjeftinija zemlja Južne Amerike. Ručak se u bilo kojem gradu može pojesti za 2$, a on uključuje juhu, glavno jelo koje će obavezno sadržavati rižu s nekim mesom te čašu prirodnog soka. Normalno, hranio sam se s Ekvadorcima u njihovim krčmama, na tržnicama, ne u nekim turističkim centrima unutar grada gdje se jede kompletan obrok od 7-20$. Kad vidim te cijene samo odem dvije-tri ulice dalje i jedem skoro za besplatno. Na tržnici sam primijetio da onaj sok za ručak ponekad pijemo iz par istih čaša od tvrde plastike koje kruže kako ljudi sjedaju i dižu se od stola. Ako sam ikad i imao neku vrstu gadljivosti, s Kubom u srcu toga vam nestane.

Prehrana im je po slobodnom sudu nezdrava. Veći dio njih je pretil. Iako su sami dosta slične, niske, nabite građe. U video prilogu o parkovima u jednom trenutku vidjet ćete miks kojekavih kvazihranjivih gluposti; čipsa, platane, graha, marinirane ribe u limunu, mesa, luka i kojekakvih umaka koje si nabacaju na to sve. To je tzv. ceviche (čitaj: seviće) i osim što je ukusno, često je to njihov dnevni nezdravi obrok. Također, jela se baziraju na riži i mesu, a to meso često su neke iznutrice.

 I za kraj ostavljamo Galapagos. Otočje udaljeno 1.000 km od kopna gdje će se sudariti tri različite tektotnske ploče, a na površini isplivati svo bogatstvo životinjskog svijeta. Otočje koje je također u sklopu Ekvadora, a za čiji posjet treba izdvojiti bar 1.000$ za nekoliko dana i koje je ovaj put ostalo mimo rute.

Za sve Ekvadorce ja sam “Gringo”, kao i svaki drugi turist. Ako vam to kažu, ne misle pod tim ništa uvredljivo, tek da ste simpatični turist. Oni u nama ne vide razliku, pa je valjda i ovaj članak u kojem sam povremeno generalizirao o ljudima u kojima ne vidim razlike te sličnim životnim navikama ima neko svoje opravdanje. Go go Gringo!