Ustrajne rukometašice: Trenirale na betonu, po kiši i snijegu

Ženski rukometni klub "Lipik" je jedini ženski sportski kolektiv na području Lipika i Pakraca i jučer je u Školskoj sportskoj dvorani u Lipiku obilježio 20 godina postojanja.

Na prigodnom turniru su, uz rukometašice "Lipika", nastupile i ekipe iz Nove Gradiške i Garešnice, veteranke lipičkog kluba te najmlađe članice selekcije mini rukometa.

Na tribinama je bio i Josip Šuprina, čovjek koji je prije 20 godina inicirao osnivanje kluba u kojem je dugi niz godina bio alfa i omega.

- To je bilo vrijeme velikog entuzijazma. Iako smo radili praktički u nemogućim uvjetima i nismo imali gotovo ništa, te djevojčice koje sam okupio u klubu su imale nevjerojatnu volju za radom, treninzima, utakmicama. U prvim sezonama smo igrali u ligi regije Sisak, bili smo puno mlađi od drugih ekipa gdje su sve igračice od naših bile više i po 20 centimetara. Normalno je da smo i gubili utakmice s puno golova razlike, ali ni to nije obeshrabrilo cure - priča Šuprina.

Rukomet na betonskom igralištu

Kao bivši rukometaš koji se ovim sportom bavio u rodnoj Virovitici, rukometna poznanstva su mu pomogla da nabavi prve lopte, a kako sam priznaje, u prvim godinama postojanja kluba doslovno je molio od svakoga ponešto da bi curama omogućio što bolje uvjete.

- Kod lokalnog bih voćara tražio da nam pokloni nešto voća, onda u trgovinu gdje bi nam dali jednu salamu pa u pekaru tražiti dva-tri kruha i tako smo osigurali sendviče za put. Prva garnitura dresova su nam bili nogometni dresovi s dugim rukavima koji su većini cura bili preveliki. Onda smo u Trstu kupili obične bijele majice koje smo onda u Pakracu dali na tisak. Morali smo se znati snaći - tvrdi Šuprina.

U to vrijeme Pakrac i Lipik nisu imali sportske dvorane pa su cure trenirale na betonskim igralištima koje su ponekad prije treninga morale pomesti, a nerijetko i čistiti snijeg s terena. Trenirale su u svim vremenskim uvjetima, po najvećoj vrućini, ali i kiši i snijegu, bez svlačionica, tuševa, grijanja.

- Ovaj klub je oduvijek krasilo veliko zajedništvo koje je posebno bilo izraženo u tim prvim generacijama. Cure su na putovanjima na gostovanja slavile rođendane, međusobno su se posjećivale. Jednom smo se vraćali iz Siska s utakmice i cijela ekipa je u Kutini izašla iz vlaka i otišla u posjet jednoj našoj igračici koja je bila u bolnici. Nakon posjeta ponovno na sljedeći vlak i kući. Bili smo složni, organizirali smo i Rukometni bal na bazenima i zaradili novac da možemo otputovati zajedno na Krk na pripreme - rekao je Šuprina i prisjetio se nekih anegdota s rukometnih terena.

- Pamtim jednu utakmicu u Slavonskom Brodu. Uvijek sam bio žestok kao trener i u jednoj situaciji sudac nije dosudio sedmerac za nas. Naljutio sam se i ušao do pola terena i dok sam galami na sudca, ispala mi je nova zubna proteza i odletjela nekoliko metara po parketu - uz smijeh je ispričao Šuprina.

Vondrak: Rukomet mi je dao najbolje prijateljice

Jedna od igračica koja je u klubu aktivna od samih početaka pa sve do danas je Vedrana Vondrak. Iako je prije dvije sezone imala pauzu od rukometa, ponovno se vratila na parket.

- Rukomet mi je nedostajao. Sestra se ponovno aktivirala i nakon nekog vremena sam i ja odlučila vratiti se. To je više od sporta jer oduvijek smo bile dobra klapa, uvijek je bilo pjesme, druženja, smijeha. Bilo je i suza i poneka čarka za vrijeme utakmice, ali je to sve brzo prolazilo kada bi utakmica završila. Rukomet mi i danas daje najbolje prijateljice i takvo druženje s godinama promijeni čovjeka. Naučiš se na timski rad, sve bude lakše i takav način funkcioniranja možeš primjeniti i u svakodnevnom životu - kaže Vedrana.

Straga: Vrijeme mladosti i ludosti

S njom je u prvoj godini rada kluba trenirala i tada 9-godišnja Nina Straga koja je do prije godinu dana bila aktivna igračica, ali je uzela pauzu zbog fakultetskih i poslovnih obaveza.

- Danas sam nakon dugo vremena odigrala utakmicu i, iako me boli svaki mišić i koščica, opet je proradila želja da se vratim rukometu. Sjećam se kako smo igrale na betonskom igralištu na pakračkom "Partizanu" i to je stvarno bilo vrijeme mladosti i ludosti. Padale i smo i bacale se bez razmišljanja o tome da padamo na goli beton koji je bio izbrazdan rupama od gelera. Nije bilo ni svlačiona pa smo se presvlačile u starim učionicama Gimnazije, a neke su cure već presvučene dolazile na trening. Tako sam se i ja presvlačila u školskom WC-u i odmah nakon nastave na trening. Odradim trening i onda s Ivanom stopiram kući u Lipik. Onda smo u kratkom vremenu dobile dvije dvorane i to je bilo veliko veselje i ogromna promjena - prisjeća se Straga.

Zanetti Pleša: Zahvaljujući bakama sve se stigne

Martina Zanetti Pleša je danas najstarija igračica "Lipika", svojevremeno je bila i vratarka, po potrebi i trenerica. Njezin jednostavan odgovor je da voli rukomet i ovaj klub i u tom slučaju je moguće organizirati sportske i obiteljske obaveze.

- Imam dvoje djece, a i suprug se bavi sportom pa mogu reći da mi funkcioniramo na smjene, uz puno razumijevanja. Kada on ide na nogomet, ja ne idem na rukomet i obratno. Ipak, sve se stigne najviše zahvaljujući bakama koje uvijek uskoče kada je potrebno - kaže Martina.

Prisjeća se da ju je Šuprina sreo na cesti i doslovno je natjerao da dođe na trening. Usporedila je i prve generacije s današnjim mladim rukometašicama.

- Mi smo prije bile puno ozbiljnije po pitanju treninga i rijetko bismo ga propuštale. Sve se stiglo organizirati, i učenje i trening dok je današnjim curama, čini mi se, trening postao sporedna stvar i brojne obaveze im ponekad služe i kao izgovor - zaključuje Martina.