Vetovački Talijan poručuje: ¨U Italiji je danas teško naći posao kao i ovdje¨

"Obično dolazim tri-četiri puta godišnje. Imam tu dvije tetke, jedna će uskoro imati 100 godina, a druga 94. godine i sestrične, dosta kolega, lovaca i drago mi je doći uvijek. Na Vincelovu sam bio s četiri kolege u Vetovu. Jako nam se svidjelo i vraćamo se nazad opet u rujnu", kaže nam Ivan Poletto "Ivić", vetovački Talijan koji se rado vraća svake godine u svoj rodni kraj iz Brescie u Italiji u koju se još davne 1957. godine preselilo 25 vetovačkih Talijana.

Njegov djed je imao 17 godina kad se doselio u Austrougarsku, a on je imao isto toliko kad se odselio u Italiju. Zanimljiva je to priča slavonskih Talijana.

- Rodio sam se u Vetovu, a živim u Italiji. Moj djed se tu doselio 1890. godine iz Pordenonea, sela Sacile. Austrougarska je tražila Italiju tada da pošalje 300 obitelji seljaka zemljoradnika. Moj djed je imao 17 godina kada je došao ovdje sa svojom obitelji. Poslije se oženio, ovdje rodio se moj tata, dva brata i pet sestara. Tu sam se rodio i ja u Vetovu. Kad su došli bili su u Brestovcu, onda u Vučjaku, 1939. su preselili u Požegu pa u Vetovo. Živjeli smo tu do 1957. godine, a onda je moj tata otišao u talijanski konzulat i napravili smo papire da možemo otići, vratiti se u Italiju svi. Ja sam tada imao 17 godina. Najljepše godine sam ipak proveo tu i to se ne može zaboraviti.

- Razlog je bio da više nismo mogli dobiti posao. Imali smo nešto svoje zemlje i zapaljenu kuću koju smo dobili od države s nešto zemlje. Bila je zapaljena nakon II. svjetskog rata, a tata ju je popravio. Imao sam već 15 godina kada me tata vodio u Požegu da naučim koji zanat, ali mu je puno ljudi odgovorilo kad su čuli prezime Poletto: "Idi u Italiji traži posao". Imali smo maminog brata koji je otišao tamo prije. Otišli smo u talijanski konzulat i napravili su nam karte, otišli smo preko. Za dobiti sve dokumente tata je morao potpisati da ostavlja kuću i svu zemlju koju su nam dali. Otišli smo s četiri kovčega. Kad smo prodali nešto malo zemlje, pluga i konja i promijenili valutu imali smo 70.000 lira, dovoljno za kupiti dva bicikla. Bilo je jako teško prve tri godine, onda smo se zaposlili svi. Teško je bilo za jezik jer nismo znali ništa osim par riječi koje smo naučili od bake i djeda. Poslije smo se naučili i zaposlili i bilo je dobro - opisuje Ivan odlazak iz Vetova.

- U Italiji sam odmah nakon pola godine počeo raditi kao soboslikar i to sam radio cijeli život, radio sam privatno 30 godina. Sad sam u mirovini više o 15 godina. Sin ide naprijed s tvrtkom, pomagao sam mu do prije dvije godine, sada je dosta. Sad u Italiji nije više kao što je bilo prije pet godina, ali još se može živjeti. Razlika je dosta velika. Hrvati bi mogli naučiti Talijane da budu više prijatelji i da se više druže. I tamo država davi poduzetnike, i prije je to radila, ali imali smo posla. Za ono što sam radio dobio sam novac uvijek, ali u zadnjih pet godina je puno teže. Mladima sada ne bih preporučio odlazak tamo jer nema posla. Tko ima posao, taj ga dobro čuva, a ako ga izgubiš, jako je teško naći drugi - opisuje Poletto sadašnje stanje u Italiji.

Ivan i njegovi rođaci su tijekom Domovinskog rata održavali kontakte i veza s Vetovom nikad nije pukla. Prisjetio se kako je bilo voziti humanitarnu pomoć tijekom rata, a prijatelju su pomogli napraviti kuću. Ljubav prema svom Vetovu je usadio i svojim potomcima.

- Barem šest puta smo došli ja i brat s mojim kolegom alpincem s pet-šest kombija hrane, odjeće i obuće i nešto novca. U vojsci sam služio kao alpinac, to su oni što imaju pero. Svaki put smo došli. Jednom prilikom nas je zamolio vetovački učitelj da pomognemo. S kolegama sam ispekao pečenke, napravili smo večeru za oko 100 osoba i skupili oko 4.000 tadašnjih njemačkih maraka. Sve smo vozili tu u Caritas u Požegu. Svakakvih priča ima. Budući da su nam rođaci javili da ne možemo ići autocestom, morali smo ići preko Grubišnog Polja, Virovitice i Našica za Požegu. Bilo je i opasno. Na granici a Slovenijom su nas zadržavali Slovenci. Po cijelu noć smo čekali da idemo naprijed. Vetovčanima smo dali novac za kupiti građu da naprave kuću za našeg školskog kolegu, a oni su to radili. Kad je bilo gotovo iz Brescie smo dovezli stvari. To smo uselili i namjestili kuhinju, poslije je bila jedna velika fešta. Ima svega, puno toga se zaboravi - prisjetio se humanitarnog rada Ivan "Ivić".

- Bio sam nedavno i na Ribarskim večerima s bratićem koji je isto otišao sa mnom u Italiju. Svake godine se vraćam barem tri puta, budem po tjedna dana ili tri-četiri dana. Dolazim u lov, tu mi je od sestrične sin. Volim tražiti gljive, volim šumu. Kad dođem ovdje, sve mi je drukčije, baš je lijepo. Moja braća i bratići dolaze rado u Vetovo. Moj sin voli jako Vetovo i Požegu. Stalno mi govori: "Tata, kad budu neki svatovi, doći ću i ja". Osobito njegova kćer to voli. Moja žena vidi kad sam malo nervozan u Italiji i kaže: "Idi u Vetovo da te prođe" - kaže nam na kraju ovaj slavonski Talijan ili talijanski Slavonac.