VIDEO Uživancija u kočiji i jahanju: ¨Uzbudljivije je od rolanja ili bicikla¨

"Ima nas tridesetak i skoro svi imamo kočije, odnosno kolege imaju tradicionalna slavonska kola. Ova je kočija za vožnju po gradu i stara je stotinjak godina. Nabavio sam je preko kolege iz Švicarske", kaže nam Zdravko Bićanić iz Emovačkog Luga kraj Požege, jedan od nekoliko članova Konjogojstvene udruge Vallis Aurea koji su besplatno vozili Požežane po parku pored Orljave. Ovu su tradiciju započeli prije par godina, najviše kako bi upoznali gradsku djecu s konjima te im usadili ljubav prema ovim plemenitim životinjama.

Sudeći po reakcijama mladih sugrađana vožnja kočijom i starim slavonskim kolima je bolja od vožnje svemirskim brodom. Kako su to doživjeli Andreas (9) i Nikol (6) pogledajte u kratkom videu. Ostali se možete strpjeti do sljedećeg nedjeljnog popodneva s lijepim vremenom jer naši kirijaši planiraju besplatno voziti po parku još nekoliko nedjelja.

- I otac i djed su mi držali konje, više za sebe i za poljoprivredu. Uz njih sam i ja zavolio, a i djeca to isto vole. Ljubav prema životinjama prelazi s koljena na koljeno. Imam četiri konja, kobile hrvatskog hladnokrvnjaka Pubu i Cvitku, a imam i Bećara kao i ždrijebe Bebu. Ovo mi je inače treća Puba je moji su nekad imali Pubu koja je bila jako dobrog karaktera. Kupio jednu iz Rešetara, i kasnije jednu dok je bila ždrijebe u Valpovu. Svima sam im dao isto ime u nadi da će naslijediti tu dobru narav što i jesu - nastavlja pričati Zdravko dok Puba i Cvitka uživaju u travi punoj maslačaka.

- Danas se prvi put vozimo po parku ovog proljeća, ali nam je to već tradicija. Počeli smo pretprošle godine da malo provozamo djecu i da malo vide konje, da ih malo upoznamo s njima. Konjima je ovo malo prilika i da se izvježbaju. To je radna pasmina, s njima sam radio i drva i orao. Nekidan sam sadio krumpire, čak sam i nekim bakama vrtove u gradu preorao da se vidi kako se to nekad radilo - kaža nam zaljubljenik u konje.

- Ljubav prema konjima sam naslijedila od tate. Imam 15 godina i već dvije-tri godine se bavim njima. Upravljanje s kočijom nije teško. Moraš paziti na promet kao i kad voziš bicikl ili automobil. Volim ih jer vraćaju ljubav, a volim i jahati. Uvijek ih malo pomazim i dam im kocku šećera, kad me ujutro vide pozdrave me tako što rznu. Nekad i prijatelje vozim u kočiji, a prijateljicu Ivonu sam zarazila s jahanjem. Kad zavoliš konje to je jednostavno ljubav - kaže nam Zdravkova kćer Valentina. U obitelji Bićanić očito ne nedostaje tradicije i ljubavi prema životinjama.

- Moje su Posavke, a ovo su hladnokrvnjaci. U udruzi imamo i lipicanaca. Svake godine malo besplatno provozamo građane. Prošle godine smo imali tri ture. Počeli smo baš na Mladi Uskrs. Danas smo došli malo ranije, ljudi su poslije ručka na odmoru, ali netko će doći. Malo se kobile prohodaju, a ja se prodrmam pa onda bolje jedem. Nisam ih upregao od prošle jeseni kad sam vozio jedne svatove. Ljudi misle da se to naplaćuje, ali sve je to u "humanitarne svrhe", odnosno besplatno - kaže nam Požežanin Mato Marić koji je došao sa starim slavonskim kolima i svojim mezimicama Tinom i Cicom.

- Bilo je super voziti se u kočiji. Imala sam prije susjeda koji je imao konje pa sam svaki dan tamo bila i volim ih. Drago mi je što netko u Požegi organizira besplatne vožnje. Ja bih najradije imala opet susjeda s konjem, ali i konja da možemo zajedno jahati. To je uzbudljivije nego rolanje i vožnja biciklom. Konje sam i podragala, jako su dobri - ispričala nam je Marija Krainović nakon vožnje s Matinim kolima.