Vjeko i Marija o dugoj ljubavi: ¨Bez dogovora nema mira u kući¨

"Bilo je i uspona i padova, lijepih, ali i vrlo teških vremena. Preko svega smo uspjeli prijeći, sve smo preživjeli. Imamo veliku obitelj, živi smo i koliko-toliko zdravi. To je najveće bogatstvo. U 60 godina zajedničkog života puno se doga dogodilo, ali uvijek je vladala sloga, poštivanje i razumijevanje", rekla nam je Marija Petrović. Njezin suprug Vjekoslav je još dodao:

- Uvijek je jedan od nas morao popustiti, tako to ide. Uvijek pametniji popušta, nekada sam popuštao ja, nekada ona - priznao je kroz smijeh.

Jučer je za njih bio veliki dan jer u obiteljskoj kući u pakračkoj Gundulićevoj kući, uz bogatu trpezu i obitelj na okupu, proslavili su 60 godina braka i zajedničkog života.

Moraš znati popustiti

- Po meni je tajna dugotrajnog braka u kompromisu, u dogovoru. Moramo se međusobno razumjeti, ali i popustiti kada nisi u pravu. Bez toga ne može biti zajedničkog života i mira u kući - pojašnjava Vjekoslav ili Vjeko kako ga svi u Pakracu znaju. Znaju ga i po tome što je dugo godina bio poslovođa u trgovini Budućnosti u Pakracu. Upravo u toj trgovini su se Vjeko i Marija i upoznali. Vjenčali su se 16. listopada 1954. godine u Pakracu, na svadbi su bila troja - četvora kola s dvadesetak gostiju, a večera i slavlje je bilo u staroj kući, na istoj adresi u Gundulićevoj ulici. Marija je tada imala 20, a Vjekoslav 22 godine.

- Bili smo načičkani kao srdele - prisjetio se Vjekoslav svadbe. Prisjetio se i brojnih drugih životnih događaja koje je prepričao temeljito i naširoko, do najsitnijih detalja, pokazujući tako da ga pamćenje odlično služi. Sjeća se tako vremena za koja kaže da je bilo novca, ali nije bilo "točkica" odnosno sljedovanja. Još i danas zna čemu je služila karta R1, R2, žene su imale kartu R3, najteža karta je bila RŽ, pa RR, to je bila rudarska. Tu su bile i karte za djecu D1, D2, D3, po dobi. I Mariju sjećanje odlično, a za Vjeku kaže da je i danas hiperaktivan, da nikad nema mira i da je stalno u pokretu. Uvjerili smo se u to jer se tijekom razgovora, malo - malo dizao od stola kako bi naložio vatru u pečenjari gdje se pekla pečenica ili bi samo provjerio je li sve u redu.

Život s maćehom i očuhom

Prisjetili su se lijepih dana, putovanja na more na Murter kod rodbine, podizanja dviju kćeri Vesne i Ljerke, rođenja unuka, praunuka. Prisjetili su se i teških vremena, dana kada su bili gladni i kada su se sami morali nositi sa životnim nedaćama. Mariju i Vjeku povezuje i još jedna neobična životna okolnost. Oboje su kao djeca ostali bez roditelja - Vjeko već u četvrtoj godini bez majke, a Marija bez oca pa je Marija odrasla uz očuha, a Vjeko uz maćehu.

- Meni je bilo lakše jer majka je ipak majka, dok je Vjeko imao jako teško djetinjstvo. Najteže je bilo vrijeme odmah nakon što smo se uzeli. Ja sam imala oćuha, on maćehu, nemaš kuda, a moraš durati sve što ti nametnu na leđa. Bilo je svega, ali smo preživjeli - prepričava Marija, djevojački Havranek.

Ona je svoju mirovinu "zaradila" kao kućanica, vodeći brigu o djeci, kući, imanju. Vjeko je mirovinu dočekao 1. siječnja 1991. godine u Budućnosti, ali se u životu bavio mnogim stvarima. Otac Justin je bio bravar pa je dobro izučio taj zanat, Petrovići su godinama držali svinje, koze, nekoliko godina su čak vodili i ozbiljan posao uzgoja teladi zbog čega im je radni dan počinjao već u 4 sata ujutro.

- Morao sam prije posla nahraniti blago, srediti, očistiti, a u 6 otvaram trgovinu. Moraš se presvući i oprati jer ne možeš doći na posao, a da se "čuješ" po štali - kaže Vjeko.

Nakon rata život od nule

Drugi najteži period u životu im je bio rat 1991. godine kada su ostali bez svega, morali u prognaništvo, kada su opet život morali počinjati iznova, od nule.

- Kad smo odlazili od kuće 25. kolovoza 1991. godine, nisam stigao uzeti ni najlonsku vrećicu. Otišao sam u drvenim papučama, atlet majici i hlačama. Izgorjela nam je kuća, sve iz nje je pokradeno, pokradeni su i svi strojevi, traktori, priključci koje smo imali - prisjetio se Vjeko.

Iako ih u mladosti nije mazio, tvrde da je život prije bio puno teži nego danas, a Marija se sa sjetom prisjetila perušala i čijanja perja. - Ja sam imala dvije kćeri i one su morale imati jastuke od guščjeg perja - pojasnila je Marija. Pitali smo je i kakav je Vjeko bio kao momak. - Bio je zgodan, ali i šarolik, vrckav. Sad je tu, sad je tamo, a volio je i za suknjom - kroj smijeh je priznala Marija. Vjeko ju je ispravio: - Nisam ja trčao za curama nego one za mnom.

Četiri unuka i praunučica Tea

Danas su ponosni na unuke Dražena, Kseniju, Igora i Adelu, a posebna mezimica obitelji je 3-godišnja praunučica Tea. Iako su Marija i Vjeko vitalni, godine polako uzimaju svoje. Mariju naviše izdaju noge, ima umjetni kuk, a u drugoj nozi šipku. Osim tlaka, drugih zdravstvenih problema nema pa i dalje sama može do vrta i do svojih koka. Vjeko se također ne žali iako priznaje da mu slabi vid i da mu se na oči navlači mrena. Marija u grad odlazi vrlo rijetko, tek kod doktora ili u trgovinu, a odveze je Vjeko koji i dalje vozi svog 25 godina starog Yuga.

- Vozim od 1968. godine i, da kucnem u drvo, nikada nisam imao nikakvu nesreću - pohvalio se. Priča o automobilu vratila ga je u mladost kada je vozio motocikl i to, kako kaže, "bemvejca od 250 kubika". Kao momak je pripadao društvu koje su nazivali "pakrački fakini" i družio se s Matom Poliganovićem, Jozom Tessarijem, Venom Prušom, Oblakom iz Lipika.

Mladi se razvode jer se i ne poznaju

Pitali smo ih i kako to da se danas mladi brzo žene i udaju, ali i isto tako brzo razvrgavaju brakove.

- Ima tu dosta razloga. Jedan od glavnih je što kratko hodaju. Sve se dogodi na brzinu, kafići, tempo života, mladi se ne stignu dobro upoznati. Ako se ne poznaju, ne mogu ni biti otvoreni jedno prema drugom. I onda u braku dolaze problemi, oni bi svašta, a nemaju otkud niti mogu. Tu dolazi do trzavica, dođu djeca, potrebe su sve veće, tu se i brakovi raspadaju - Vjekin je zaključak.