Zbog Winetoua su trgali rešetke

Požežani su gledali kino predstave prije nego li su dobili električnu struju, a upravo se navršava cijelo stoljeće (17. 11.) od kada je grad dobio prvu kino dvoranu.

Kada sam davno sa sinčićem 1984. ili 1985. (ne pamtim godinu, ali pamtim tugu) otišao u „Kino narodni“ (neispravno je reći: Narodni kino) da pogledamo film, bio sam jedini kupac ulaznica, pa je predstava otkazana. Bio je to samrtni hropac ove kino dvorane.

Nekoliko godina kasnije u agoniji je umiralo i „Kino Central“, dok je ono u Domu JNA prestalo s radom još i prije. Uz ova tri požeška  kinematografa bio je još jedan zatvorenog tipa u Kaznionici.A dvadesetak godina ranije – sasvim druga slika.

Bio je to uvijek velik događaj za cijeli grad… dugačak red protezao se od ulaza u „Central“ sve do zgrade suda, pa čak i dalje. Tko bi propustio novi nastavak Winetoua? Oni na kraju repa bi nakon duga čekanja odjednom viknuli: „ide blagajnik !“ i nastalo bi komešanje na samome ulazu gdje su se sjatili manje strpljivi za čekanje ulaznica. Dolazi stariji čovjek koji je ličio na Superhika iz Alan Forda sa šeširom i golemom crnom torbom i nakon nekoliko minuta otvaraju se polako harmonika-rešetke. Rulja nahrupi i one se iskrivljuju,  ispadaju iz ležišta. Snažniji idu naprijed, a omiljeni trik djece bio bi da se uhvate vojniku za remen kako bi ušli mimo reda.

Stvara se nova kolona u predvorju. Tu vlada red i nepisana pravila da nema uskakanja za kupnju ulaznica. Mlađa generacija danas zna za „tapkaroše“ samo preko važnih nogometnih utakmica i mega-koncerata, a oni su tada zarađivali prodajom kino ulaznica. U Požegi je za to bio glavni izvjesni N.B. zvani Zeko, inače moj vršnjak koji je čak imao „svoje ljude“ za taj posao.

Poslije crno-bijelog „žurnala“ (filmske vijesti) omiljeni junak Winetou počinje na platnu jahati pred zadivljenim očima publike kroz Plitvička jezera i „špreha“ na njemačkom s prijateljem Old Shaterhandom. Zadnju veliku gužvu koju pamtimo, ali ne toliko nalik ranijima, u „Centralu“ je izazvao Konan Barbarin i tada sam ga s mnogima drugima gledao stojećki. Neki Požežani spominju da je prije samog zatvaranja zadnja predstava u „Centralu“ bio film Lepe Brene „Hajde da se volimo“. Parole sličnih poruka i sada su u ostakljenim izlozima na zgradi.

Seoska publika je bila još više željna pokretnih slika u igranim filmovima, pa su uglavnom bile pune dvorane u Pleternici, Kutjevu i Kaptolu, a kao dijete sam rado iz Vetova išao u Ovčare gdje je putujući kinematograf povremeno održavao predstave. Društveni domovi u Orljavcu i Čaglinu možda još i danas imaju zidanu kabinu za projekcije u svojim društvenim domovima.

Filmsko platno ima snažnu i dugu tradiciju, neuobičajenu za gradić poput Požege. Tako se u „Glasniku Županije požeške“ nalazi zanimljiva najava da se već 24. lipnja 1905. „..u gradu daje Elektrobioskop pod ravnanjem Požežanina Englmana“, dok se kao sadržaj najavljuje rusko – japanski rat, te „neke šaljive zgode“. Zanimljivo da je riječ o projekcijama u bojama(!). Predstava je održana pod šatorom na Terezinskom trgu, a struju za projektor i osvjetljenje davao je – kao i kod ostalih putujućih kinematografa – vlastiti parni lokomobil. Pleterničani su putujuće kino gledali već od 1907.

Gostujući filmaši prikazivali su filmove u Požegi kasnije i na gradskoj livadi nasuprot kolodvoru (sada je ondje Ljevaonica i dućan „Kaufland“), a posljednji je bio Elektrobioskop „Olimpija“ koji je 17. studenog 1911. održao oproštajnu večer, jer od tada Požega ima svoj stalni „Grand Elektrobioskop“. Dvorana se nalazila na kraju tadašnje Ulice Sv. Ivana (danas S. Radića), a sagradio ju je i vlasnik joj bio požeški poduzetnik Dragutin Fleissig.

Dakle, upravo se navršava cijelo stoljeće od kada imamo (odnosno više nemamo) kino dvoranu u gradu!  Dolaskom javne električne energije 1912. kinematograf seli u tadašnju plesnu dvoranu hotela „K jagnjetu“ (danas kazališna kavana) i ubrzo tvrtka postaje dioničko društvo pod nazivom „Urania kino“, koje je prikazivalo filmove vikendom, a kasnije i radnim danima. Od 1935. vlasnici postaju braća Filipović koja mijenjaju naziv u „Građansko kino“.

Dvorana „Centrala“ sazidana je tek 1937. za ono vrijeme u neobično modernom stilu koji je i sad prepoznatljiv, a ovaj pothvat obavila su braća Bogumil i Dragutin Fleissig. Bilo je tu i konkurencije! Valja napomenuti da su nakon 1. svj. rata  kraće vrijeme Požežani mogli gledati filmove u tadašnjem svratištu „Grad Osijek“ koje se nalazilo na uglu današnje Kempfove i Ulice Matice hrvatske, a vlasnik je bio izvjesni N. Ježić. Nacionalizacija poslije rata čak je unaprijedila prikazivanje filmova, a prvi korak ka propasti požeških kinematografa bila je integracija 1973. s poduzećem „Arena“ iz Slav. Broda.

Valjda zahvaljujući dugoj tradiciji veliki ekran se u Požegi  pokazao „žilav“ i dugo se održavao unatoč duhu vremena koji nije išao na ruku javnom prikazivanju filmova. Nakon propasti spomenutih kinematografa, predstave je prikazivao tzv. „Županijski centar“, (bivši Dom JNA),  ustanova  kojoj su žive slike na velikom ekranu bile jedna od rijetkih javnosti poznatih aktivnosti. Na žalost, Požežani  su ovo nakaradno društvance više upamtili kao kompaniju za zbrinjavanje sitnog stranačkog političkog otpada.

Sasvim druga priča je  GFR Film video – udruga nastala na tradiciji proizvodnje amaterskih filmova i danas održava povremene predstave art-filmova, te organizira međunarodnu reviju jednominutnih filmova. No, sve to je daleko od vremena kada su kino dvorane bile mjesta gdje su cijele obitelji išle na predstave, kad se zbog dobra filma drhturilo zimi u nezagrijanoj dvorani i zviždalo zbog čestog pucanja filmske vrpce, gdje su samci i sirotinja dočekivali Novu godinu u okićenoj dvorani uz dva filma, gdje su padali prvi poljupci u zadnjem redu balkona, gdje su se grickale sjemenke bundeve, a gradski huligani se u sali natjecali tko će jače podrignuti…

Ostaje samo nostalgija za predstavama „od 4, 6, i 8. sati“, brojnim plakatima po zidovima u gradu, sjećanje na „gospon Tonkovića“, Mišu, Tulju… na doba kad je kino bilo značajan dio gradskog javnog života.

zeljko.lukic@po.htnet.hr